1200

Danas se obilježava 1200 godina od smrti Karla Velikog, vladara koji je stekao velike zasluge za izgradnju Europe, ali je značajan i za hrvatsku povijest. To da je svetac nekako se nerado ističe, kao da se ne uklapa u današnje shvaćanje svetosti.

Na sljedećem je linku dostupan rad S. Rendić, poznate novinarke o kojoj se više može naći kod Tome. I slučaj s Karlom Velikim vjerojatno bi spadao, kako se izrazila u tom radu, u "prekid katoličkog povijesnog pamćenja", "stanovitu odbojnost spram onoga najvrednijeg što je Katolička Crkva vjekovima prinosila upravo gradnji, bolje budućnosti: odbojnost spram povijesnih oblika katoličke svetosti izražena u vremenu i prostoru. Tako smo mogli čuti, pa i na ovim našim meridijanima, da su uglavnom svi ti oblici katoličke svetosti zastarjeli, »datirani«, za budućnost beživotni. To odbacivanje odnosilo se i na svetost asketsko-mističkog tipa, koja je izgarala većinom u samostanskoj skrovitosti, ukorijenjena svojom stvaralačkom žrtvenošću u najdublje potrebe vremena; i - još više- na svetost koja je izravnije gradila povijest u djelu svetih vladara, svetih vojskovođa, svetih državnika, svetih propovjednika konkretne kršćanske akcije u obrani kršćanskih vrednota ugroženih u konkretnim povijesnim situacijama. 

Kad je umro general de Gaulle, koji je na zemljovidu zacrtao vojni put oslobođenja Francuske od sjeverne Afrike do katedrale u Strasbourgu i koji je nakon svake svoje pobjede odlazio u crkvu pjevati Gospin Magnificat, kardinal Jean Daniélou, član Francuske Akademije, bio je rekao da je general de Gaulle zaslužio da bude proglašen svetim. Kardinal Daniélou bio je točno shvatio da se svetost tog vojskovođe i državnika, osloboditelja Francuske u II. svjetskom ratu, u biti ne razlikuje od svetosti jednoga svetog Luja, posljednjeg kralja križara iz XIII. stoljeća, ili jedne svete Jeanne d'Arc, osloboditeljice Francuske od okupatora u XV. stoljeću, Djevice Orleanske koja se, pišući Englezima neka se vrate u svoju zemlju, predstavljala riječima: «Je suis chef de guerre» («Ja sam ratni poglavar»). Govoreći o poželjnosti i uputnosti kanonizacije generala de Gaullea, kardinal Daniélou stajao je u jasnoj struji katoličkog vrednovanja stvarateljske povijesne svetosti. Ali ostao je u tome mišljenju veoma osamljen: jer već je bio nastao spomenuti prekid katoličkog povijesnog pamćenja, već se bilo raširilo u Katoličkoj Crkvi odbacivanje katoličkog lica građenog vjekovima u ime najnemogućnijeg ideala na svijetu: takozvanog »vraćanja izvorima« radi nekoga posve »novog« i posve «drukčijeg» zakoračenja u budućnost. Zatvarajući sedamnaest od dvadeset stoljeća Crkve u jednu zgradu smatranu neugodnom i mučnom i vrijednom uglavnom samo odbacivanja, htjelo se od velikoga evanđeoskog stabla, koje se od zrna gorušična kroz vjekove razraslo, opet načiniti sitno zrno gorušično, namijenjeno «drukčijem« rastu. Ali ništa nije tako beznadno kao htjeti brisati povijest, i ništa nije tako nemoguće kao htjeti okrenuti tijek rijeke k izvoru."

Izabrao sam samo nekoliko rečenica iz  dolje navedenog članka dr. G. Weishaupta o Karlu Velikom.

"Današnjem se čovjeku postavlja pitanje je li način života cara Karla Velikog bio tako svetački da je mogao biti uzdignut na čast oltara.

Ako se također Karlu Velikom u nekim točkama njegova djelovanja, u kojima je bio dijete svoga vremena, može nešto predbaciti, treba istodobno imati u vidu da svetci nisu savršeni, neokaljani ljudi: kralj David bio je Isusov predak, a bio je brakolomac i ubojica; Petar je triput zanijekao Isusa, a postao je ipak prvi papa i namjesnik Kristov na zemlji; Pavao se od fanatičnog progonitelja kršćana razvio u gorljivog apostola pogana itd. Sjene Karla Velikog ne smiju zapriječiti pogled za njegova ogromna postignuća: njegovo neumorno zauzimanje za navješćivanje evanđelja, širenje kršćanstva, izgradnju Crkve, uređenje liturgije, njegovu duboku pobožnost... U 'Barbarossinoj povelji' od 8. siječnja 1166. Karla Velikog se označuje kao 'jakog borca i pravog apostola', čak ga se zbog njegove svakodnevne spremnosti da umre pri obraćenju pogana promatralo kao mučenika, kao pravog priznavatelja koji je zbog svojih zasluga bio okrunjen u nebu.

[...]

Kultno čašćenje franačkog vladara tradicija je osobito u Aachenu, Frankfurtu i Osnabrücku, ali je prošireno i u Švicarskoj, Italiji, Češkoj, Španjolskoj i Francuskoj.

Karlov oficij i misa te aachenska Karlova sekvencija 'Urbs Aquensis, urbs regalis' čine jezgru Karlove liturgije. Liturgijski blagdan istovremeno je dan smrti Karla Velikog, 28. siječnja. Preminuo je toga dana 814. godine u dobi od 66 godina.

Njegovi ostatci otada počivaju u današnjoj aachenskoj katedrali, nekoć palatinskoj kapeli. Predstojeća 2014. godina u znaku je 1200. obljetnice smrti svetog Karla.

[...]

'Ono što je Karlo Veliki učinio za svoj narod, Carstvo, Europu, poticaj nam je i uzor za našu današnju odgovornost da ništa ne pretpostavimo Kristu', rekao je nadbiskup J.-C. Périsset, 28. siječnja 2013.- tada još u službi apostolskog nuncija u Njemačkoj- u carskoj katedrali u Frankfurtu, prilikom pontifikalne mise na čast sv. Karlu Velikom."

Izvor: kathnews.de, et nunc

Schola Carolina iz Aachena objavila je CD sa srednjovjekovnim liturgijskim pjesmama u čast Karlu Velikom, a sprema se također i izložba u istom gradu.

Urbs Aquensis, urbs regalis,
regni sedes principalis,
prima regnum curia.
Regni regnum pange laudes,
quae de magni regis gaudes
Caroli praesentia.

Iste coetus psallat laetus,
psallat chorus hic sonorus,
vocali concordia.
At dum manus operatur,
bonum quod cor meditatur,
dulcis est psalmodia

Hac in die, die festa,
magni regis magna gesta,
recolat Ecclesia,
reges terrae et omnes populi,
omnes simul plaudant et singuli,
celebri laetitia.

Hic est magnus imperator,
boni fructus bonus sator,
et prudens agricola,
infideles hic convertit,
fana, deos hic evertit
et confringit idola.

Hic superbos domat reges,
hic regnare sacras leges
facit cum justitia.
Quam tuetur eo fine
ut et justus sed nec sine
sit misericordia.

Stella maris, o Maria,
mundi salus, vitae via,
alma nostra Domina.
Vacillantum rege gressus
et ad regem des accessus
in perenni gloria.

Christe splendor Dei patris
incorruptae fili matris
gentem tuam adjuva.
Per hunc sanctum, cuius festa
celebramus, nobis praesta
sempiterna gaudia.

Izvor: pius.info
Slike: 1, 2 WIKIMEDIA COMMONS