Iz pera o. P. Aliage Asensija nastao je kratki životopis sv. Ivana Krstitelja od Začeća, obnovitelja Reda Presvetog Trojstva i otkupa robova, povodom 400. obljetnice smrti toga kod nas malo poznatog svetca. Dostupna su nam četiri sveska obnoviteljevih djela (I, II, III, IV), a čini se da i poznati portret koji je naslikao El Greco, za koji stoji da se radi o dominikanskom ili trinitarskom fratru, zapravo prikazuje svetca s kojim se danas upoznajemo.
"Obnovitelj trinitaraca, sv. Ivan Krstitelj od Začeća, rođen je u Almodóvar del Campu, Villa Campo de Calatrava (danas provincija Ciudad Real), 10. srpnja 1561. Roditelji su mu Marco Garcia i Isabella Rico. Imali su sedmero djece, a Ivan je bio peti. Po ocu je u rodu s još jednim svetcem iz Almodóvara, sv. Ivanom Avilskim (1499.-1569.). Ivan je bio dijete izoštrenoga intelekta, znatiželjan i pomnjiv.
U djetinjstvu je svjedočio ustanovljenju karmelskog samostana pred svojim domom. Sveta Terezija Avilska prolazeći Almodóvarom 1576. kako bi pohodila svoju subraću, stanovala je kod njegove obitelji. Ivan je imao petnaest godina kad je sveta Terezija opraštajući se od svojih domaćina, podigla veo koji joj je prekrivao lice, zagledala se u Ivana i rekla njegovoj majci ove proročke riječi: 'Vaša milost, gazdarice, ovdje ima jednog sina koji će biti veliki svetac, zagovornik mnogim dušama i obnovitelj jedne velike stvari koja će nastati.'
Gramatici ga je poučavao karmelićanin fra Augustin od Kraljeva koji ga je jako cijenio. Kad je napunio sedamnaest godina, otišao je na sveučilište u Baezu gdje je još bilo vrlo živo sjećanje na svetost njegova rođaka i zemljaka Ivana Avilskog. Nakon godinu dana odlazi u Toledo kako bi studirao teologiju. U tom carskom gradu zatražio je ulazak u Red Presvetog Trojstva i u lipnju 1580. započeo novicijat, u kući koju je sv. Ivan Matski utemeljio 1206. godine. Zavjetovao se 29. lipnja 1581. i uzeo ime 'brat Ivan Krstitelj'.
Poglavari su ga poslali u novoosnovani skolastikat u Alcalu de Cisneros, utemeljen 1525., prvi kolegij pridružen Sveučilištu Complutense. Tu je studirao od 1581. do 1585., dovršio studij teologije i formirao se u humanističkom duhu koji je bio karakterističan za tu školu. Ne znamo ni mjesto ni dan njegova ređenja, no vjerojatno se to dogodilo 1585.
Rođeni propovjednik, vrlo elokventan i znalac Svetog pisma, ljubaznog karaktera kojim je privlačio srca i osjećaje puka, brat Ivan je postizao velik uspjeh svojim govorima. Propovjednikom je postao 1589., najprije u samostanu La Guardia (Toledo), a onda 1594. u samostanu La Membrilla (Ciudad Real). Iz nepoznatih razloga tražio je da napusti Kastiljsku provinciju i prijeđe u Andaluzijsku. Onda je postao propovjednikom u seviljskoj kući, najvažnijoj u provinciji. Kao orator priskrbio joj je vrhunac slave zbog svog dosega. Postigao je veliki uspjeh i bio vrlo cijenjen.
Španjolski su trinitarci pokušali ispraviti neke zloporabe koje se tiču njihova života poboljšavajući svoje zakonodavstvo, ali nisu bili oduševljeni glede želje Filipa II. da reformira njihov red uvođenjem opsluživanja po uzoru na druge veće redove u to vrijeme, što se temeljilo na reformnom pokretu Crkve općenito. Trinitarci triju španjolskih provincija (Andaluzije, Aragona i Kastilje), okupljeni 1594. na generalnoj kongregaciji u Valladolidu, odlučili su da će svaka provincija osnovati nekoliko kuća za tzv. pokret 'rekolekcije', u koje bi se mogla povući braća koja su željela provoditi život u većoj strogosti i opsluživanju. Odluka je bila donesena više iz želje da se zadovolji kralja, nego iz istinskog uvjerenja da je potrebna promjena.
Ljudski govoreći, nije bilo naznaka da bi brat Ivan Krstitelj želio napustiti život časti i pogodnosti (bio je, zaista, tjelesno slab) da bi prihvatio obnovljeni život. No, u veljači 1594. njegov se život dramatično promijenio nakon što ga je uhvatila velika oluja blizu Ecije; zavjetovao se Gospodinu da će se pridružiti trinitarcima rekolektima u kući (samostanu) u Valdepeñasu (Ciudad Real), jednoj od reformiranih kuća Andaluzijske provincije. Prihvativši obnovljeni život u velikom uvjerenju, postupno je, ipak, otkrio da nema prave predanosti reformi, kako među njegovom braćom u zajednici tako među glavarima Reda.
U djetinjstvu je svjedočio ustanovljenju karmelskog samostana pred svojim domom. Sveta Terezija Avilska prolazeći Almodóvarom 1576. kako bi pohodila svoju subraću, stanovala je kod njegove obitelji. Ivan je imao petnaest godina kad je sveta Terezija opraštajući se od svojih domaćina, podigla veo koji joj je prekrivao lice, zagledala se u Ivana i rekla njegovoj majci ove proročke riječi: 'Vaša milost, gazdarice, ovdje ima jednog sina koji će biti veliki svetac, zagovornik mnogim dušama i obnovitelj jedne velike stvari koja će nastati.'
Gramatici ga je poučavao karmelićanin fra Augustin od Kraljeva koji ga je jako cijenio. Kad je napunio sedamnaest godina, otišao je na sveučilište u Baezu gdje je još bilo vrlo živo sjećanje na svetost njegova rođaka i zemljaka Ivana Avilskog. Nakon godinu dana odlazi u Toledo kako bi studirao teologiju. U tom carskom gradu zatražio je ulazak u Red Presvetog Trojstva i u lipnju 1580. započeo novicijat, u kući koju je sv. Ivan Matski utemeljio 1206. godine. Zavjetovao se 29. lipnja 1581. i uzeo ime 'brat Ivan Krstitelj'.
Poglavari su ga poslali u novoosnovani skolastikat u Alcalu de Cisneros, utemeljen 1525., prvi kolegij pridružen Sveučilištu Complutense. Tu je studirao od 1581. do 1585., dovršio studij teologije i formirao se u humanističkom duhu koji je bio karakterističan za tu školu. Ne znamo ni mjesto ni dan njegova ređenja, no vjerojatno se to dogodilo 1585.
Rođeni propovjednik, vrlo elokventan i znalac Svetog pisma, ljubaznog karaktera kojim je privlačio srca i osjećaje puka, brat Ivan je postizao velik uspjeh svojim govorima. Propovjednikom je postao 1589., najprije u samostanu La Guardia (Toledo), a onda 1594. u samostanu La Membrilla (Ciudad Real). Iz nepoznatih razloga tražio je da napusti Kastiljsku provinciju i prijeđe u Andaluzijsku. Onda je postao propovjednikom u seviljskoj kući, najvažnijoj u provinciji. Kao orator priskrbio joj je vrhunac slave zbog svog dosega. Postigao je veliki uspjeh i bio vrlo cijenjen.
Španjolski su trinitarci pokušali ispraviti neke zloporabe koje se tiču njihova života poboljšavajući svoje zakonodavstvo, ali nisu bili oduševljeni glede želje Filipa II. da reformira njihov red uvođenjem opsluživanja po uzoru na druge veće redove u to vrijeme, što se temeljilo na reformnom pokretu Crkve općenito. Trinitarci triju španjolskih provincija (Andaluzije, Aragona i Kastilje), okupljeni 1594. na generalnoj kongregaciji u Valladolidu, odlučili su da će svaka provincija osnovati nekoliko kuća za tzv. pokret 'rekolekcije', u koje bi se mogla povući braća koja su željela provoditi život u većoj strogosti i opsluživanju. Odluka je bila donesena više iz želje da se zadovolji kralja, nego iz istinskog uvjerenja da je potrebna promjena.
Ljudski govoreći, nije bilo naznaka da bi brat Ivan Krstitelj želio napustiti život časti i pogodnosti (bio je, zaista, tjelesno slab) da bi prihvatio obnovljeni život. No, u veljači 1594. njegov se život dramatično promijenio nakon što ga je uhvatila velika oluja blizu Ecije; zavjetovao se Gospodinu da će se pridružiti trinitarcima rekolektima u kući (samostanu) u Valdepeñasu (Ciudad Real), jednoj od reformiranih kuća Andaluzijske provincije. Prihvativši obnovljeni život u velikom uvjerenju, postupno je, ipak, otkrio da nema prave predanosti reformi, kako među njegovom braćom u zajednici tako među glavarima Reda.
Usred ljeta 1597., otputovao je u Rim kako bi od pape tražio potvrdu reforme. U Vječni grad je stigao 21. ožujka 1598. Stanovao je najprije kod svoje subraće u samostanu Sv. Stjepana 'in Trullo', no oni su brzo pokazali svoje neprijateljstvo prema njegovoj težnji. Zatim je zatražio gostoprimstvo kod bosonogih karmelićana u samostanu Santa Maria della Scala, Trastevere. Tu je doživio dojmljivo duhovno iskustvo samoće- koje spominje svojim majstorskim pripovjedačkim umijećem- i bio je pozvan da napusti svoj projekt i pridruži se sinovima sv. Terezije.
Šutnja Svete Stolice, mjeseci koji su tekli bez novosti i bez riječi, shvaćanje da je on praktično jedina osoba u Redu koja istinski traži obnovu, ljubav koju su mu iskazali bosonogi karmelićani zajednice Santa Maria della Scala, neprestani đavolski napadi, sve je to karakteriziralo to intenzivno razdoblje njegova života, no vodilo ga je prema izvanrednoj zrelosti. Tako ga je Bog pročistio i dao mu da shvati da trinitarska obnova i njegov poziv kao obnovitelja nije samo ljudska volja ili želja, nego Božja volja. Malo je 'otaca' redovnikâ koji su morali toliko trpjeti samoću i čišćenje kao Ivan Krstitelj da bi započeo njihov institut. Tako je po njemu zasjalo Božje djelo na izvanredan način i tako je Bog kroz sve različite događaje koji su oblikovali dušu ovog čovjeka, očitovao svoju volju.
Papa Klement VIII. potpisao je 20. kolovoza 1599. pismo 'Ad militantis Ecclesiae' kojim odobrava reformu i bosonoge trinitarce (Kongregaciju obnovljene i bosonoge braće Reda Presvetog Trojstva) za vjerno opsluživanje izvornoga Pravila sv. Ivana Matskog. U dokumentu se nalazi niz pravnih naputaka za uspostavu bosonogog pokreta pod vodstvom vizitatora (koji treba biti franjevac opservant ili bosonogi karmelićanin). Jednom kad bosonogi trinitarci budu imali osam kuća s dvanaest redovnika po kući, moći će održati prvi provincijalni kapitul i izabrati ministra provincijala. Nakana toga je bila da se izbjegne bilo kakvo uplitanje obuvenih trinitaraca (neobnovljenih) koji bi mogli spriječiti nastanak i razvoj ove kongregacije, no i dalje su ostali pod jurisdikcijom generalnog ministra obuvenih trinitaraca.
Šutnja Svete Stolice, mjeseci koji su tekli bez novosti i bez riječi, shvaćanje da je on praktično jedina osoba u Redu koja istinski traži obnovu, ljubav koju su mu iskazali bosonogi karmelićani zajednice Santa Maria della Scala, neprestani đavolski napadi, sve je to karakteriziralo to intenzivno razdoblje njegova života, no vodilo ga je prema izvanrednoj zrelosti. Tako ga je Bog pročistio i dao mu da shvati da trinitarska obnova i njegov poziv kao obnovitelja nije samo ljudska volja ili želja, nego Božja volja. Malo je 'otaca' redovnikâ koji su morali toliko trpjeti samoću i čišćenje kao Ivan Krstitelj da bi započeo njihov institut. Tako je po njemu zasjalo Božje djelo na izvanredan način i tako je Bog kroz sve različite događaje koji su oblikovali dušu ovog čovjeka, očitovao svoju volju.
Papa Klement VIII. potpisao je 20. kolovoza 1599. pismo 'Ad militantis Ecclesiae' kojim odobrava reformu i bosonoge trinitarce (Kongregaciju obnovljene i bosonoge braće Reda Presvetog Trojstva) za vjerno opsluživanje izvornoga Pravila sv. Ivana Matskog. U dokumentu se nalazi niz pravnih naputaka za uspostavu bosonogog pokreta pod vodstvom vizitatora (koji treba biti franjevac opservant ili bosonogi karmelićanin). Jednom kad bosonogi trinitarci budu imali osam kuća s dvanaest redovnika po kući, moći će održati prvi provincijalni kapitul i izabrati ministra provincijala. Nakana toga je bila da se izbjegne bilo kakvo uplitanje obuvenih trinitaraca (neobnovljenih) koji bi mogli spriječiti nastanak i razvoj ove kongregacije, no i dalje su ostali pod jurisdikcijom generalnog ministra obuvenih trinitaraca.
Brat Ivan Krstitelj napustio je Rim u listopadu 1599. noseći papinski dokument. Prošao je kroz Barcelonu i Zaragozu u kojoj je obnovu preporučio zagovoru Gospe od Stupa. Prvih dana prosinca stigao je u Madrid i predstavio se papinskom nunciju u Španjolskoj, Camilu Caetaniju, predočio mu apostolsko pismo tako da se mogne imenovati vizitator trinitarske obnove. Nuncij je odabrao bosonogog karmelićanina Iliju od Sv. Martina. Na dan Bezgrješnog Začeća, 8. prosinca 1599., brat Ivan Krstitelj obećao mu je posluh i svom imenu dodao 'od Začeća' kako će se zvati do kraja života.
Samostan u Valdepeñasu uzeo je u posjed 19. ožujka 1600. i on će postati 'kolijevka' bosonoge trinitarske reforme. Budući da braći reforma nije bila po volji, u posjed kuće je došao snagom papinskog pisma i uz pomoć civilnih vlasti i puka. Budući da mu se redovnici nisu htjeli pokoriti, bili su pozvani da odu. Brat Ivan Krstitelj od Začeća od tada je bio stalno klevetan i tvorno napadan do kraja svog života.
Nakon što je ponovio novicijat kao bosonogi trinitarac, zavjetovao se u Valdepeñasu, 18. prosinca 1600. Sljedeće je godine putovao Kastiljom i Andaluzijom prihvaćajući nova zvanja i osnivajući nove kuće. Brzo proširenje bosonogog pokreta bilo je vrlo iznenađujuće ako se zna da u vrijeme potpisivanja papinskog pisma osim njega nije bilo drugog redovnika, i da je Ivan Krstitelj sam proveo godinu u novicijatu. No, pet godina kasnije zajednica bosonogih je mogla održati svoj provincijalni kapitul (1605.) s osam kuća i oko stotinu redovnika.
Do njegove smrti 1613., osnovao je kuće u Valdepeñasu, Socuéllamosu, Alcali de Henares, Villanuevi de los Infantes, La Solani, Valladolidu, Salamanci, Madridu, Torrejónu de Velascu, Baezi, Pamploni, Cordobi, Sevilli, Toledu, Granadi, Rimu (San Carlino) i Molini de Aragón. Većina njih je ustanovljena izravnom intervencijom obnovitelja. Ne smijemo zaboraviti ni da je utemeljio prvi samostan bosonogih trinitarskih koludrica u Madridu.
Nakon što je ponovio novicijat kao bosonogi trinitarac, zavjetovao se u Valdepeñasu, 18. prosinca 1600. Sljedeće je godine putovao Kastiljom i Andaluzijom prihvaćajući nova zvanja i osnivajući nove kuće. Brzo proširenje bosonogog pokreta bilo je vrlo iznenađujuće ako se zna da u vrijeme potpisivanja papinskog pisma osim njega nije bilo drugog redovnika, i da je Ivan Krstitelj sam proveo godinu u novicijatu. No, pet godina kasnije zajednica bosonogih je mogla održati svoj provincijalni kapitul (1605.) s osam kuća i oko stotinu redovnika.
Do njegove smrti 1613., osnovao je kuće u Valdepeñasu, Socuéllamosu, Alcali de Henares, Villanuevi de los Infantes, La Solani, Valladolidu, Salamanci, Madridu, Torrejónu de Velascu, Baezi, Pamploni, Cordobi, Sevilli, Toledu, Granadi, Rimu (San Carlino) i Molini de Aragón. Većina njih je ustanovljena izravnom intervencijom obnovitelja. Ne smijemo zaboraviti ni da je utemeljio prvi samostan bosonogih trinitarskih koludrica u Madridu.
Godine 1605. upoznao je vojvodu od Lerme (don Francisca de Sandovala y Rojasa), prvog ministra i osobu od povjerenja kralja Filipa III., koji će iskoristiti sav svoj utjecaj u korist trinitarske reforme i bosonogog pokreta. Rekao mu je doslovno: 'Zasigurno, oče ministre, ako trebate ovu ruku'- pokazavši mu desnicu- 'dat ću Vam je da Vam pomognem u Vašem djelu'. Kasnije će ponoviti svoju potporu: 'Vjerujte mi, oče provincijale, otvoreno Vas podupirem i želim da to svi znaju'. Vojvodi nije nedostajalo prilike da pokaže svoju potporu i da čak otvoreno intervenira u korist utemeljenja u Baezi, Cordobi i Granadi koje su se susrele s ozbiljnim poteškoćama.
Bratu Ivanu Krstitelju od Začeća uspjelo je 1605. otvoriti osmu kuću kongregacije u Valladolidu, tako da je s potrebnim brojem koji je zahtijevalo papinsko pismo, mogao sazvati prvi provincijalni kapitul reforme za izbor prvoga provincijalnog ministra. Održan je u Valladolidu, usprkos nekim zaprjekama koje je postavio vizitator Ilija od Sv. Martina, koji nije htio napustiti svoju službu. Ivan Krstitelj od Začeća izabran je za provincijalnog ministra, 8. studenog 1605. Obnovitelj se susreo s Filipom III. koji je bio u svom odmaralištu u Olmedi i govorio mu o svom radu. Kralj mu je ponudio svoju pomoć kako bi moga dovršiti svoje djelo. Nedugo zatim, vojvoda od Lerme mu je dao svoju madridsku kuću zvanu 'La Quinta', blizu šetnice Prado, kako bi osnovao novu zajednicu. Vojvoda je na sebe preuzeo sve troškove potrebne za preuređenje da bi se prilagodila samostanskom životu i preuzeo zaštitu nove kuće. Obnovitelji i vojvoda su 17. srpnja 1606. potpisali akt utemeljenja.
Postojala su vrata između vojvodine palače i samostana koja su omogućavala izravnu komunikaciju vojvode sa svetcem, tako je mogao s njim lako razgovarati ili sudjelovati u obredima redovničke zajednice; posebno molitvama i zajedničkim pokorama. Katkad se događalo da ga prati kralj Filip III., koliko zbog znatiželje toliko zbog pobožnosti.
Ideal bosonogog pokreta bio je povratak izvorima reda. Bosonogi trinitarci su se zavjetovali da će opsluživati izvorno pravilo 'bez ublaženja' (pravilo iz 1267. koje su opsluživali obuveni trinitarci, smatralo se 'ublaženim' u odnosu na prvotno pravilo iz 1198.). Ivan Matski i Feliks Valoiški smatrani su pravim 'svetcima' i sâm obnovitelj je vrlo jasno inzistirao na svetosti te dvojice patrijarha zbog važnosti njihova nauka kao utemeljiteljâ trinitaraca, i kao bitne referentne točke za samorazumijevanje Reda.
Bratu Ivanu Krstitelju od Začeća uspjelo je 1605. otvoriti osmu kuću kongregacije u Valladolidu, tako da je s potrebnim brojem koji je zahtijevalo papinsko pismo, mogao sazvati prvi provincijalni kapitul reforme za izbor prvoga provincijalnog ministra. Održan je u Valladolidu, usprkos nekim zaprjekama koje je postavio vizitator Ilija od Sv. Martina, koji nije htio napustiti svoju službu. Ivan Krstitelj od Začeća izabran je za provincijalnog ministra, 8. studenog 1605. Obnovitelj se susreo s Filipom III. koji je bio u svom odmaralištu u Olmedi i govorio mu o svom radu. Kralj mu je ponudio svoju pomoć kako bi moga dovršiti svoje djelo. Nedugo zatim, vojvoda od Lerme mu je dao svoju madridsku kuću zvanu 'La Quinta', blizu šetnice Prado, kako bi osnovao novu zajednicu. Vojvoda je na sebe preuzeo sve troškove potrebne za preuređenje da bi se prilagodila samostanskom životu i preuzeo zaštitu nove kuće. Obnovitelji i vojvoda su 17. srpnja 1606. potpisali akt utemeljenja.
Postojala su vrata između vojvodine palače i samostana koja su omogućavala izravnu komunikaciju vojvode sa svetcem, tako je mogao s njim lako razgovarati ili sudjelovati u obredima redovničke zajednice; posebno molitvama i zajedničkim pokorama. Katkad se događalo da ga prati kralj Filip III., koliko zbog znatiželje toliko zbog pobožnosti.
Ideal bosonogog pokreta bio je povratak izvorima reda. Bosonogi trinitarci su se zavjetovali da će opsluživati izvorno pravilo 'bez ublaženja' (pravilo iz 1267. koje su opsluživali obuveni trinitarci, smatralo se 'ublaženim' u odnosu na prvotno pravilo iz 1198.). Ivan Matski i Feliks Valoiški smatrani su pravim 'svetcima' i sâm obnovitelj je vrlo jasno inzistirao na svetosti te dvojice patrijarha zbog važnosti njihova nauka kao utemeljiteljâ trinitaraca, i kao bitne referentne točke za samorazumijevanje Reda.
Ivan Krstitelj je kauzu kanonizacije dvojice početnika Reda učinio bitnim pitanjem, kao i poznavanje njihovih života i krjeposti. Eksplicitno je zadužio braću tom zajedničkom zadaćom koju je držao primarnom. Rimski samostan San Carlino (1612.) bio je posebno izgrađen da bude središte prokuratora bosonogih čija je glavna zadaća bila da promiče kanonizaciju svetih Ivana i Feliksa. Kanonizirao ih je 1666. papa Aleksandar VII. U tome su surađivali i obuveni trinitarci.
Ideal vraćanja izvorima temeljio se na ideji da se reforma mora osnivati na životu koji su vodili utemeljitelji u Cerfroidu. Naglasak je bio na intenzivnom životu molitve i pokore u tom samotnom kraju, prije negoli na otkupljivanju robova ili gostoprimstvu siromaha i bolesnih (ipak ne zaboravlja Bolnicu svetog Tome 'in Formis'). Ivan Krstitelj ustraje na upoznavanju krjeposti patrijarhâ, možda skrivenih od očiju ljudi, ali ne i od očiju Božjih; krjeposti koje trebaju nasljedovati bosonogi. Spisi Ivana Krstitelja od Začeća tvore učiteljski korpus o trinitarskom identitetu bez presedana u četiri stoljeća koja su prethodila njegovu životu. U tom je smislu osobito bitan njegov traktat o pravilu Reda Presv. Trojstva; komentar o izvornom pravilu.
Obnovitelj je bio svjestan glavnih izazova pred Redom, posebno nekih kritičnih područja koja su trebala reformu i sredstava za njeno postizanje. Od utemeljenja je trinitarska zajednica bila karakterizirana programom bratstva življenom u duhu služenja. Točnije, glavni izazov vremena je bio koncept uloge ministra. Tu se zadaću smatralo više izvršavanjem moći, nego služenjem što je izazivalo mnoga ozbiljna neslaganja u zajednici i uzrokovalo stvaranje pravih frakcija u vrijeme izbora glavarâ. Obnovitelj je na sljedeći način mislio stati tomu na kraj:
- trima glavnim zavjetima redovničkog života dodao je četvrti; naime, niti izravno niti neizravno ne tražiti kakvu službu ili prelatsku čast, a odnos među braćom temeljio je na poniznosti i služenju
- otpočetka Reda svaki je redovnik pripadao kući u kojoj se zavjetovao (zapravo stabilnost se izričito spominjala u formuli profesije), to će nestati u kod bosonogih. Redovnik će sada pripadati provinciji, a ne kući i konventualnost se mijenja prema poslušnosti provincijalnom ministru
- ranije je samostanski kapitul birao ministra kuće. Zajednica redovnika koja je pripadala istoj kući tvorila je skupinu koja je bila mala i zatvorena u sebe, proizvodeći neslogu među različitim skupinama redovnika što je, dakako, štetilo miru i skladu među braćom. Među bosonogima su sada sve dužnosti došle pod provincijalni kapitul (kasnije generalni), što je omogućilo veću slobodu izbora pazeći na duhovne darove i upravljačke sposobnosti biranih, imajući u vidu otvorenost planova i komunikacije personala unutar iste provincije
- na beatifikacijskom procesu Šimuna de Rojasa (obuvenog trinitarca i suvremenika Ivana Krstitelja) svjedočio je brat laik koji je bio zapanjen činjenicom da je o. Šimun uvijek blagovao u refektoriju sa zajednicom, iako je bio superior i provincijal. Doista, u to je vrijeme bilo normalno da glavari budu oprošteni od zajedničkih čina te da žive komfornije od ostalih redovnika- blagujući u svojoj ćeliji, u suprotnosti duhu i slovu Pravila sv. Ivana Matskog. Obnovitelj je naglasio jednakost sve braće u Redu na način koji vjerno odgovara odredbama Pravila utemeljitelja
Ideal vraćanja izvorima temeljio se na ideji da se reforma mora osnivati na životu koji su vodili utemeljitelji u Cerfroidu. Naglasak je bio na intenzivnom životu molitve i pokore u tom samotnom kraju, prije negoli na otkupljivanju robova ili gostoprimstvu siromaha i bolesnih (ipak ne zaboravlja Bolnicu svetog Tome 'in Formis'). Ivan Krstitelj ustraje na upoznavanju krjeposti patrijarhâ, možda skrivenih od očiju ljudi, ali ne i od očiju Božjih; krjeposti koje trebaju nasljedovati bosonogi. Spisi Ivana Krstitelja od Začeća tvore učiteljski korpus o trinitarskom identitetu bez presedana u četiri stoljeća koja su prethodila njegovu životu. U tom je smislu osobito bitan njegov traktat o pravilu Reda Presv. Trojstva; komentar o izvornom pravilu.
Obnovitelj je bio svjestan glavnih izazova pred Redom, posebno nekih kritičnih područja koja su trebala reformu i sredstava za njeno postizanje. Od utemeljenja je trinitarska zajednica bila karakterizirana programom bratstva življenom u duhu služenja. Točnije, glavni izazov vremena je bio koncept uloge ministra. Tu se zadaću smatralo više izvršavanjem moći, nego služenjem što je izazivalo mnoga ozbiljna neslaganja u zajednici i uzrokovalo stvaranje pravih frakcija u vrijeme izbora glavarâ. Obnovitelj je na sljedeći način mislio stati tomu na kraj:
- trima glavnim zavjetima redovničkog života dodao je četvrti; naime, niti izravno niti neizravno ne tražiti kakvu službu ili prelatsku čast, a odnos među braćom temeljio je na poniznosti i služenju
- otpočetka Reda svaki je redovnik pripadao kući u kojoj se zavjetovao (zapravo stabilnost se izričito spominjala u formuli profesije), to će nestati u kod bosonogih. Redovnik će sada pripadati provinciji, a ne kući i konventualnost se mijenja prema poslušnosti provincijalnom ministru
- ranije je samostanski kapitul birao ministra kuće. Zajednica redovnika koja je pripadala istoj kući tvorila je skupinu koja je bila mala i zatvorena u sebe, proizvodeći neslogu među različitim skupinama redovnika što je, dakako, štetilo miru i skladu među braćom. Među bosonogima su sada sve dužnosti došle pod provincijalni kapitul (kasnije generalni), što je omogućilo veću slobodu izbora pazeći na duhovne darove i upravljačke sposobnosti biranih, imajući u vidu otvorenost planova i komunikacije personala unutar iste provincije
- na beatifikacijskom procesu Šimuna de Rojasa (obuvenog trinitarca i suvremenika Ivana Krstitelja) svjedočio je brat laik koji je bio zapanjen činjenicom da je o. Šimun uvijek blagovao u refektoriju sa zajednicom, iako je bio superior i provincijal. Doista, u to je vrijeme bilo normalno da glavari budu oprošteni od zajedničkih čina te da žive komfornije od ostalih redovnika- blagujući u svojoj ćeliji, u suprotnosti duhu i slovu Pravila sv. Ivana Matskog. Obnovitelj je naglasio jednakost sve braće u Redu na način koji vjerno odgovara odredbama Pravila utemeljitelja
Sljedeći problem bilo je različito postupanje koje je postojalo među redovnicima zbog njihova društvenoga podrijetla. Razlika između plemenitih i običnih ljudi u staleškom društvu toga vremena, postojala je i unutar redovničkih zajednica, pa tako i među trinitarcima. Kod ulaska u novicijat tražili su se dokumenti i informacije o obitelji novaka, a loza je bila dovoljan razlog za neka izuzimanja od zajedničkih obveza što je, očito, bilo izvorom nejednakosti i manjka bratskog osjećaja.
U zajednici bosonogih (što je bio slučaj u većini redovničkih reforma toga doba) sve su razlike bile ukinute. Svaki redovnik napušta svaku referenciju na obitelj i uzima redovničko prezime prema nekom otajstvu vjere, zazivu, otajstvu Presvete Djevice ili svetca. Strogo je zabranjeno razgovarati o nečijoj obitelji, glavnom razlogu podjele društva u to vrijeme. Sva su braća bila obvezana na tjelesni rad (plemenitima je to bilo nešto nisko i sramotno).
Akademski naslovi su bili još nešto što je pogađalo bratstvo među redovnicima, osobito među trinitarcima. Postojala su tri načina za njihovo postizanje: dovršetak akademskog tečaja, poučavanje tijekom vremena određena zakonom ili običajem, ili 'po milosti'- naslov dobiven od višeg auktoriteta. To je omogućavalo izuzeće od zajedničkih obveza i pristup brojnim povlasticama, što je činilo od 'otaca meštara', 'lektora', 'presentadosa', samostansku elitu koja je bila izuzeta od molitve u koru većinu kanonskih časova, od sudjelovanja u skupnim zadaćama (čišćenju ili zajedničkim aktivnostima) i uvjetovalo život Reda jer su privilegiji bili službeno priznati, kao pravo sudjelovanja na provincijalnim kapitulima. Tako su oni s naslovima često odlučivali o pitanjima za raspravu i potvrđivali ili odbacivali različite točke.
Ivan Krstitelj od Začeća dok naglašava kvalitetu akademske formacije svojih redovnika- što se vidi po izboru mjesta u kojima je osnovao kuće, i to u tri sveučilišna grada 'par excellence'; Alcali, Salamanci i Baezi- brani im da traže katedre, da se koriste svojim naslovima ili zahtijevaju ikakav privilegij u zajedničkom životu.
U zajednici bosonogih (što je bio slučaj u većini redovničkih reforma toga doba) sve su razlike bile ukinute. Svaki redovnik napušta svaku referenciju na obitelj i uzima redovničko prezime prema nekom otajstvu vjere, zazivu, otajstvu Presvete Djevice ili svetca. Strogo je zabranjeno razgovarati o nečijoj obitelji, glavnom razlogu podjele društva u to vrijeme. Sva su braća bila obvezana na tjelesni rad (plemenitima je to bilo nešto nisko i sramotno).
Akademski naslovi su bili još nešto što je pogađalo bratstvo među redovnicima, osobito među trinitarcima. Postojala su tri načina za njihovo postizanje: dovršetak akademskog tečaja, poučavanje tijekom vremena određena zakonom ili običajem, ili 'po milosti'- naslov dobiven od višeg auktoriteta. To je omogućavalo izuzeće od zajedničkih obveza i pristup brojnim povlasticama, što je činilo od 'otaca meštara', 'lektora', 'presentadosa', samostansku elitu koja je bila izuzeta od molitve u koru većinu kanonskih časova, od sudjelovanja u skupnim zadaćama (čišćenju ili zajedničkim aktivnostima) i uvjetovalo život Reda jer su privilegiji bili službeno priznati, kao pravo sudjelovanja na provincijalnim kapitulima. Tako su oni s naslovima često odlučivali o pitanjima za raspravu i potvrđivali ili odbacivali različite točke.
Ivan Krstitelj od Začeća dok naglašava kvalitetu akademske formacije svojih redovnika- što se vidi po izboru mjesta u kojima je osnovao kuće, i to u tri sveučilišna grada 'par excellence'; Alcali, Salamanci i Baezi- brani im da traže katedre, da se koriste svojim naslovima ili zahtijevaju ikakav privilegij u zajedničkom životu.
Početci su bosonogih bili u velikom siromaštvu. Obnovitelj je mnoge kuće osnovao bez ikakve financijske potpore, pouzdajući se samo u Božju providnost, darežljivost susjeda i plod rada braće. Osobno redovničko siromaštvo je apsolutno, onako kako traži prvotno Pravilo kad kaže 'bez ičega svoga'. Osobno siromaštvo se pokazuje u habitu koji je jednostavne izrade i uži od onog obuvenih, umjesto cipela sandale, a u ćeliji bez jastuka, već samo s komadom drveta kao potporom, a u jeziku su bile zabranjene riječi kao 'tvoje' i 'moje' u korist riječi 'naše'.
Zajedničko siromaštvo se manifestiralo u jednostavnosti gradnje samostana i crkava (prema Pravilu), u potpunoj jednakosti postupanja prema braći, glede ćelija, obroka, tjelesnog rada, skromnog namještaja zajedničkih prostorija; refektorija, hodnika, klaustra... Dva su cilja siromaštva prema našem svetcu: da potiče molitvu razmatranja te djela otkupljivanja robova i pomaganja siromašnima i bolesnima.
Glede toga, zajednice bosonogih su usprkos nedostatku ekonomskih resursa, prakticirale 1609. 'tertia pars' za otkupljivanje robova kao u izvornom pravilu. Ivan Krstitelj od Začeća je stavljao veliki naglasak na ime Reda- 'Presvetog Trojstva i otkupa robova'- te da se misija otkupljivanja robova i brige za siromahe 'sviđa trima božanskim Osobama'.
Na sliku i priliku prvotnih trinitarskih zajednica otvorio je mali hospicij u Valdepeñasu u prvo vrijeme rekolekcije. Ustrajao je na tomu da 'naše pravilo govori o hospitalnosti i siromasima' i molio Gospodina: 'Budimo Ti, Bože moj, siromah i ja savršeno trojstvo'. Snažno je tvrdio da 'smo se zavjetovali otkupljivati robove i brinuti se za siromahe'. 'Draga moja braćo, čitajte naše sveto pravilo tisuću puta i vidite kako božanski Duh koji ga je nadahnuo, poučava u njemu milosrđe, toliko puta u njemu ponovljeno i poučavano, u kojem se nalazi punina zakona i generira savršena djela za siromahe i robove.'
Zajedničko siromaštvo se manifestiralo u jednostavnosti gradnje samostana i crkava (prema Pravilu), u potpunoj jednakosti postupanja prema braći, glede ćelija, obroka, tjelesnog rada, skromnog namještaja zajedničkih prostorija; refektorija, hodnika, klaustra... Dva su cilja siromaštva prema našem svetcu: da potiče molitvu razmatranja te djela otkupljivanja robova i pomaganja siromašnima i bolesnima.
Glede toga, zajednice bosonogih su usprkos nedostatku ekonomskih resursa, prakticirale 1609. 'tertia pars' za otkupljivanje robova kao u izvornom pravilu. Ivan Krstitelj od Začeća je stavljao veliki naglasak na ime Reda- 'Presvetog Trojstva i otkupa robova'- te da se misija otkupljivanja robova i brige za siromahe 'sviđa trima božanskim Osobama'.
Na sliku i priliku prvotnih trinitarskih zajednica otvorio je mali hospicij u Valdepeñasu u prvo vrijeme rekolekcije. Ustrajao je na tomu da 'naše pravilo govori o hospitalnosti i siromasima' i molio Gospodina: 'Budimo Ti, Bože moj, siromah i ja savršeno trojstvo'. Snažno je tvrdio da 'smo se zavjetovali otkupljivati robove i brinuti se za siromahe'. 'Draga moja braćo, čitajte naše sveto pravilo tisuću puta i vidite kako božanski Duh koji ga je nadahnuo, poučava u njemu milosrđe, toliko puta u njemu ponovljeno i poučavano, u kojem se nalazi punina zakona i generira savršena djela za siromahe i robove.'
Sveti Ivan Krstitelj od Začeća je učitelj molitve. U svojim djelima poučava da 'u autentičnoj molitvi oživljuje vjera, milosrđe se širi i raste, ufanje se jača. To su tri krjeposti koje kao tri moći ravnaju i upravljaju dušom pravim i uspješnim putevima.' Zvanje trinitarca, prema svetom obnovitelju, mora karakterizirati 'želja za molitvom i kontemplacijom' i milosrđe prema siromasima i robovima.
Komentirajući o točki izvornoga pravila koje od braće traži da mole tijekom noći u hospiciju u nazočnosti siromaha, tvrdi da braća jednako liječe siromahe molitvom koliko i lijekovima. Važna točka njegova nauka o molitvi je da ako je molitva autentična, onda iz nje trebaju nastati djela milosrđa. Tu se on otkriva kao pravi učitelj duhovnosti, u vrijeme kad su veliki mistici Crkve u Španjolskoj bili sposobni nadići opziciju između vjere i djela, koja je tako podijelila Crkvu s luteranskom reformom.
Najbolji plod početaka trinitrske obnove su njezini svetci. Otac Antonin od Uznesenja (+1943.), jedan od najvećih stručnjaka XX. st. u studiju svetosti, kaže da kad bismo pokrenuli kanonizaciju prve generacije bosonogih trinitaraca, mogli bismo imati na oltarima više od četrdeset svetaca.
Osim obnovitelja, potrebno je spomenuti još barem trojicu: svetog Mihaela od Svetaca (1591.-1625.), poznatog po mističnim darovima kojeg je 1862. kanonizirao Pio IX.; zatim nećaka sv. Tome iz Villanueve, časnog Tomu od Djevice (1587.-1647.), slavnog redovnika iz madridske kuće gdje je proveo bolestan većinu svoga života u postelji, nadahnjujući svakoga svojom strpljivošću i darom savjeta, čije je herojske krjeposti 1805. priznao papa Pio VII.; i slugu Božjeg Ivana od Sv. Josipa (1586.-1616.), slavnoga zbog svoga anđeoskog vladanja i zbog mnogih milosti koje su nakon njegove smrti primljene njegovim zagovorom. To su trojica koji naznačuju prisutnost mnogih trinitaraca koji su se na početku bosnogih iskreno i žarko predali molitvi, pokori i djelima milosrđa, u svjetlu sv. Ivana Krstitelja od Začeća.
Komentirajući o točki izvornoga pravila koje od braće traži da mole tijekom noći u hospiciju u nazočnosti siromaha, tvrdi da braća jednako liječe siromahe molitvom koliko i lijekovima. Važna točka njegova nauka o molitvi je da ako je molitva autentična, onda iz nje trebaju nastati djela milosrđa. Tu se on otkriva kao pravi učitelj duhovnosti, u vrijeme kad su veliki mistici Crkve u Španjolskoj bili sposobni nadići opziciju između vjere i djela, koja je tako podijelila Crkvu s luteranskom reformom.
Najbolji plod početaka trinitrske obnove su njezini svetci. Otac Antonin od Uznesenja (+1943.), jedan od najvećih stručnjaka XX. st. u studiju svetosti, kaže da kad bismo pokrenuli kanonizaciju prve generacije bosonogih trinitaraca, mogli bismo imati na oltarima više od četrdeset svetaca.
Osim obnovitelja, potrebno je spomenuti još barem trojicu: svetog Mihaela od Svetaca (1591.-1625.), poznatog po mističnim darovima kojeg je 1862. kanonizirao Pio IX.; zatim nećaka sv. Tome iz Villanueve, časnog Tomu od Djevice (1587.-1647.), slavnog redovnika iz madridske kuće gdje je proveo bolestan većinu svoga života u postelji, nadahnjujući svakoga svojom strpljivošću i darom savjeta, čije je herojske krjeposti 1805. priznao papa Pio VII.; i slugu Božjeg Ivana od Sv. Josipa (1586.-1616.), slavnoga zbog svoga anđeoskog vladanja i zbog mnogih milosti koje su nakon njegove smrti primljene njegovim zagovorom. To su trojica koji naznačuju prisutnost mnogih trinitaraca koji su se na početku bosnogih iskreno i žarko predali molitvi, pokori i djelima milosrđa, u svjetlu sv. Ivana Krstitelja od Začeća.
Obnovitelj je rekao da osoba koja želi dobar odnos s Bogom, treba prakticirati emocionalnu odijeljenost od stvorenja i praksu nutarnje rekolekcije, što su uvjeti za autentičan nutarnji život. Od subraće traži da budu 'pravi redovnici u duhu, istini i djelu', a ne samo 'vanjskim habitom, već unutarnjim po milosti koju primaju od Boga, ne samo u samostanu, nego u ćeliji i nutarnjoj rekolekciji.'
Kontemplacija treba voditi misiji. Ivan Krstitelj od Začeća želio je da njegova braća gore neugasivim apostolskim žarom: 'Ne znate li da je žetva velika, a radnika malo? Da je ovdje u Španjolskoj mnogo svećenika i redovnika, dok Crkva ima potrebe na drugim mjestima? Svijet vas čeka: idite i osvojite daleke zemlje.' Ivan Krstitelj je tražio i dobio za svoju kongregaciju misiju u Perziji (sada Iranu) i nekoliko redovnika je određeno za taj apostolat, ali vizitator o. Velasco (1609.) zaustavio je projekt. Bosonogi su se uvijek pokazali spremnima na propvijedanje Riječi Božje u gradovima i selima.
Referencije na Presv. Trojstvo, križ Isusov, Euharistiju, Presv. Djevicu važne su u njegovoj duhovnosti. Trinitarci su 'zemljane posude koje svijetu nose divno ime Presvetog Trojstva'. Lope de Vega, koji je poznavao Ivana Krstitelja, svjedočio je na beatifikacijskom procesu: 'Nikad nisam čuo da se Presveti Sakrament tako pobožno opisuje'. O Presvetoj Djevici je zapisao u svom Naputku novacima: 'Nužno je da braća shvate kako je jedna od najvećih utjeha koju ima redovnik našega reda ta Gospođa, kao majka, zaštitnica i zagovornica'.
Kontemplacija treba voditi misiji. Ivan Krstitelj od Začeća želio je da njegova braća gore neugasivim apostolskim žarom: 'Ne znate li da je žetva velika, a radnika malo? Da je ovdje u Španjolskoj mnogo svećenika i redovnika, dok Crkva ima potrebe na drugim mjestima? Svijet vas čeka: idite i osvojite daleke zemlje.' Ivan Krstitelj je tražio i dobio za svoju kongregaciju misiju u Perziji (sada Iranu) i nekoliko redovnika je određeno za taj apostolat, ali vizitator o. Velasco (1609.) zaustavio je projekt. Bosonogi su se uvijek pokazali spremnima na propvijedanje Riječi Božje u gradovima i selima.
Referencije na Presv. Trojstvo, križ Isusov, Euharistiju, Presv. Djevicu važne su u njegovoj duhovnosti. Trinitarci su 'zemljane posude koje svijetu nose divno ime Presvetog Trojstva'. Lope de Vega, koji je poznavao Ivana Krstitelja, svjedočio je na beatifikacijskom procesu: 'Nikad nisam čuo da se Presveti Sakrament tako pobožno opisuje'. O Presvetoj Djevici je zapisao u svom Naputku novacima: 'Nužno je da braća shvate kako je jedna od najvećih utjeha koju ima redovnik našega reda ta Gospođa, kao majka, zaštitnica i zagovornica'.
Naš svetac je bio veliki pisac s vrlo ekstenzivnom literarnom produkcijom i iznenađujuće originalnom. Kako potvrđuje jedan veliki stručnjak našeg vremena: 'radi se o originalnom i živahnom literarnom opusu, jer u njemu kuca srce asketa i mistika, popularnog propovjednika i spekulativnog teologa, reformatora i duhovnog voditelja u savršenoj simbiozi' (J. Pujana). U njegove mistične spise spadaju traktati 'Rana ljubavi' i 'Unutarnja rekolekcija'. Njegova sjećanja i doživljaji o početcima reforme nalaze se u 'Uspomenama o početcima bosonogih trinitaraca', što je vjerojatno njegovo najčitanije djelo.
Čitatelja pridobiva svojom simpatičnošću, optimizmom, dubinom i dobrim humorom. Radi se o duboko ljudskoj osobi, istodobno poniznoj i izazovnoj pred drugim kojega privlači slatkoćom svojih spisa da dâ dobar plod za slavu Božju.
Čitatelja pridobiva svojom simpatičnošću, optimizmom, dubinom i dobrim humorom. Radi se o duboko ljudskoj osobi, istodobno poniznoj i izazovnoj pred drugim kojega privlači slatkoćom svojih spisa da dâ dobar plod za slavu Božju.
Dobar psiholog koji zna sposobnosti i ograničenja ljudskoga bića. Pozoran promatrač, znatiželjan ispitivač životinjskog i biljnog svijeta, začuđujuće i rijetko usporedive erudicije, iskričav u izrazima, primjerima i pripovijestima kojim drži pozornost čitatelja. To je čovjek s praktičnim smislom koji je postigao divnu sintezu božanskih i ljudskih stvari u zajedništvu svog života s Kristom. Ne treba dugo da se čovjek sprijatelji s Ivanom Krstiteljem od Začeća, znamo dobro razloge za fascinaciju koju su iskusili i naglasili mnogi njegovi suvremenici.
Ako je bio tvrdoglav u svojim odlukama, bio je to u stilu sv. Pavla, uvjeren da je središnja točka njegove egzistencije navješćivanje ljubavi Božje kojoj je izašao ususret da postane apostol. Nije bilo ljudske sile koja bi ga mogla zaustaviti u ispunjavanju Božje volje. Činio je to srcem koje je bilo istodobno očinski zahtjevno i majčinskim ljubaznim srcem, bezgranične ljubavi koje uvijek zna izvući najbolje iz ljudi da sačuva ono najbolje u njima. Morao je proći kušnju vizitacije svoje zajednice koju je naredio apostolski nuncij Decije Carafa, čija je skrivena namjera bila da zaustavi reformu. Dogodilo se to zbog klevete nekih obuvenih trinitaraca koje su podupirali neki bosonogi. Vizitacija je trajala od siječnja do lipnja 1608., a vodio ju je franjevac Andrija de Velasco koji je prepoznao osobnu svetost brata Ivana Krstitelja od Začeća i dobar duh koji je prevladavao među bosonogim trinitarcima. Tako je na koncu akcija poduzeta za sprječavanje reforme, vodila njenoj potpori.
Ako je bio tvrdoglav u svojim odlukama, bio je to u stilu sv. Pavla, uvjeren da je središnja točka njegove egzistencije navješćivanje ljubavi Božje kojoj je izašao ususret da postane apostol. Nije bilo ljudske sile koja bi ga mogla zaustaviti u ispunjavanju Božje volje. Činio je to srcem koje je bilo istodobno očinski zahtjevno i majčinskim ljubaznim srcem, bezgranične ljubavi koje uvijek zna izvući najbolje iz ljudi da sačuva ono najbolje u njima. Morao je proći kušnju vizitacije svoje zajednice koju je naredio apostolski nuncij Decije Carafa, čija je skrivena namjera bila da zaustavi reformu. Dogodilo se to zbog klevete nekih obuvenih trinitaraca koje su podupirali neki bosonogi. Vizitacija je trajala od siječnja do lipnja 1608., a vodio ju je franjevac Andrija de Velasco koji je prepoznao osobnu svetost brata Ivana Krstitelja od Začeća i dobar duh koji je prevladavao među bosonogim trinitarcima. Tako je na koncu akcija poduzeta za sprječavanje reforme, vodila njenoj potpori.
U studenom 1608., nakon isteka njegove službe provincijalnog ministra, otišao je u samostan La Solana (Ciudad Real). U veljači 1609. drugi provincijalni kapitul izabrao je za provincijalnog ministra brata Franju od Svete Ane, koji je imao druge zamisli o bosonogoj kongregaciji. Tako je započelo novo, posljednje, razdoblje u obnoviteljevu životu. Postupno su ga marginalizirala vlastita subraća, postao je skitnicom koja luta od kuće do kuće- Valladolid, Alcalá de Henares, Madrid, Salamanca, La Solana... od 1609. do 1610. Njegova je pojava morala impresionirati; odjeven u siromašan habit opasan komadom tkanine, sam se opisuje: 'Možete me smatrati čovjekom od pedeset godina, umornim i starim. Ispijena i bolesna lica.'
U samostan Gospe od Milosti u Cordobi otišao je 30. travnja 1610. i bio izabran za ministra. Njegova je služba trajala samo jednu godinu jer je u lipnju 1611. dao ostavku. Zatim je bio odgovoran za osnutak kuće u Toledu koja je dovršena u listopadu iste godine. Prošao je mnoge teškoće koje su vodile slabljenju njegova zdravlja, a patio je posebno od velike boli u bubrezima.
Zadnje je mjesece života posvetio utemeljenju kuće u Sanlúcar de Barramedi. Iako su se pregovori bili dobro razvijali, poglavari koji su ga bili za to i zadužili, naredili su mu da smjesta napusti grad. U siječnju 1613. stigao je u Cordobu tjelesno iscrpljen.
Liječnik ga je u nazočnosti zajednice upozorio na životnu opasnost u kojoj se nalazi. Ivan Krstitelj je odgovorio: Tu mi dobru vijest nosite? Mnogo je godina žarko želim. Čvrsto se nadam da će me Bog uzeti u svoju svetu slavu.' Zajednici će dati dobar primjer strpljivosti u trpljenju. Zadnjega dana života više je puta pitao braću za vrijeme i svaki put rekao: 'Oh, kako dugi sati!' U tri sata poslije podne, očiju uprtih u raspelo dok su braća prema običaju svoga reda pjevala 'Credo', na 'incarnatus est' brat Ivan Krstitelj je predao svoju dušu Gospodinu. Bio je 14. veljače 1613.
U samostan Gospe od Milosti u Cordobi otišao je 30. travnja 1610. i bio izabran za ministra. Njegova je služba trajala samo jednu godinu jer je u lipnju 1611. dao ostavku. Zatim je bio odgovoran za osnutak kuće u Toledu koja je dovršena u listopadu iste godine. Prošao je mnoge teškoće koje su vodile slabljenju njegova zdravlja, a patio je posebno od velike boli u bubrezima.
Zadnje je mjesece života posvetio utemeljenju kuće u Sanlúcar de Barramedi. Iako su se pregovori bili dobro razvijali, poglavari koji su ga bili za to i zadužili, naredili su mu da smjesta napusti grad. U siječnju 1613. stigao je u Cordobu tjelesno iscrpljen.
Liječnik ga je u nazočnosti zajednice upozorio na životnu opasnost u kojoj se nalazi. Ivan Krstitelj je odgovorio: Tu mi dobru vijest nosite? Mnogo je godina žarko želim. Čvrsto se nadam da će me Bog uzeti u svoju svetu slavu.' Zajednici će dati dobar primjer strpljivosti u trpljenju. Zadnjega dana života više je puta pitao braću za vrijeme i svaki put rekao: 'Oh, kako dugi sati!' U tri sata poslije podne, očiju uprtih u raspelo dok su braća prema običaju svoga reda pjevala 'Credo', na 'incarnatus est' brat Ivan Krstitelj je predao svoju dušu Gospodinu. Bio je 14. veljače 1613.
Tijelo su mu sahranili u samostanu bosonogih trinitaraca u Cordobi. Red je 1616. počeo skupljati prva svjedočanstva za njegovu beatifikaciju. Kasnije, 1629. tijelo mu je stavljeno u lijes od čempresa i stavljeno u zid pod lukom glavne kapele crkve na strani poslanice. Redoviti proces je počeo 1646. U Rimu je započeo 1677. Red je iznio osamdeset i pet čuda u procesu za beatifikaciju koja su se dogodila njegovim zagovorom: devet tijekom njegova života i sedamdeset i pet nakon njegove smrti.
Papa Klement XIII. priznao je njegove herojske krjeposti 10. kolovoza 1760. Svečano ga je beatificirao papa Pio VII., 26. rujna 1819. Papa Lav XIII. priznao je čudo koje se jednom mladiću iz Palestrine (Rim) dogodilo zagovorom blaženog Ivana Krstitelja. Prigodom obilježavanja četiri stoljeća njegova rođenja, 1961. godine, Red je udvostručio svoje napore da osigura kanonizaciju Ivana Krstitelja od Začeća procesom za priznanje triju pretpostavljenih čuda- u Sevilli, 1938.; u Buenos Airesu, 1947.; i u Manzanaresu 1966. u kojem je podignut spomenik kao uspomena na to čudo. Smješten je na autocesti A4 u Andaluziji povrh toga grada. Čuda su ispitana, ali nisu dovela do kanonizacije. Budući da je papa Pavao VI. izrazio želju da kanonizira značajne osobe tijekom Svete godine 1975., generalna kongregacija Reda zatražila je od pape izuzeće od čuda koje je nedostajalo za kanonizaciju. Toj molbi su dodana brojna imena, uključujući kard. Vincenta Enriquea y Tarancóna, predsjednika Španjolske biskupske konferencije, i brojnih drugih španjolskih biskupa.
Ivana Krstitelja od Začeća svečano je kanonizirao papa Pavao VI., 25. svibnja 1975. u bazilici Sv. Petra zajedno sa sv. Vicentom Maríom López y Vicuña. Papina lijepa propovijed usredotočila se na dvije ideje: 'Ivan Krstitelj od Začeća svojim nam životom pokazuje koje trebaju biti odrednice i stavovi autentičnih obnovitelja; kad je umro u Cordobi ostavio nam je u svom djelu i spisima vječnu istinu: nema prave crkvene reforme bez unutarnje obnove, bez poslušnosti, bez križa.'
Papa Klement XIII. priznao je njegove herojske krjeposti 10. kolovoza 1760. Svečano ga je beatificirao papa Pio VII., 26. rujna 1819. Papa Lav XIII. priznao je čudo koje se jednom mladiću iz Palestrine (Rim) dogodilo zagovorom blaženog Ivana Krstitelja. Prigodom obilježavanja četiri stoljeća njegova rođenja, 1961. godine, Red je udvostručio svoje napore da osigura kanonizaciju Ivana Krstitelja od Začeća procesom za priznanje triju pretpostavljenih čuda- u Sevilli, 1938.; u Buenos Airesu, 1947.; i u Manzanaresu 1966. u kojem je podignut spomenik kao uspomena na to čudo. Smješten je na autocesti A4 u Andaluziji povrh toga grada. Čuda su ispitana, ali nisu dovela do kanonizacije. Budući da je papa Pavao VI. izrazio želju da kanonizira značajne osobe tijekom Svete godine 1975., generalna kongregacija Reda zatražila je od pape izuzeće od čuda koje je nedostajalo za kanonizaciju. Toj molbi su dodana brojna imena, uključujući kard. Vincenta Enriquea y Tarancóna, predsjednika Španjolske biskupske konferencije, i brojnih drugih španjolskih biskupa.
Ivana Krstitelja od Začeća svečano je kanonizirao papa Pavao VI., 25. svibnja 1975. u bazilici Sv. Petra zajedno sa sv. Vicentom Maríom López y Vicuña. Papina lijepa propovijed usredotočila se na dvije ideje: 'Ivan Krstitelj od Začeća svojim nam životom pokazuje koje trebaju biti odrednice i stavovi autentičnih obnovitelja; kad je umro u Cordobi ostavio nam je u svom djelu i spisima vječnu istinu: nema prave crkvene reforme bez unutarnje obnove, bez poslušnosti, bez križa.'
Relikvije sv. Ivana Krstitelja od Začeća nalaze se pohranjene u voštanom kipu (djelo talijanskog umjetnika E. Bave) u pozlaćenoj brončanoj urni pod oltarom kapele Presvetog Krista od Milosti u samostanskoj crkvi trinitaraca, na Trgu Krista od Milosti u Cordobi. Ivan Krstitelj od Začeća kojeg časte i zazivaju mnogi vjernici pravi je prijatelj svima koji nose svoj križ da nasljeduju Gospodina, onima koji žele napredovati u molitvi shvaćenoj kao prijateljskom putovanju s Bogom i onima koji žele pomogati bližnjima."
Izvor: centenariostrinitarios2013.org
Slike: facebook/J.Pujana, laicadotrinitariovaldp.blogia.com, Tras sus huellas
Nema komentara:
Objavi komentar