Mjesecima traju nagađanja i neizvjesnost o budućnosti duhovnog nasljeđa pape Benedikta XVI., posebno u pogledu novoga liturgijskog pokreta. Iz nedavnog predavanja poznatog nam benediktinca i liturgičara na dolje navedenoj njemačkoj stranici izabrali su nekoliko odlomaka o toj temi. Cijelo predavanje na engleskom nalazi se ovdje.
"Dom A. Reid OSB, Australac koji živi u Francuskoj, održao je na nedavnoj konferenciji Američke udruge za crkvenu glazbu, 15. listopada zapažen referat naslovljen: 'Novi liturgijski pokret nakon pontifikata Benedikta XVI.' U njemu ide dalje od strogo određene teme i bavi se pitanjima pozicije papinstva i Učiteljstva kao i njihovih granica u odnosu na liturgijske oblike i sadržaje. Iz opsežnog teksta u originalnom jeziku izdvojili smo neke temeljne misli.
Kao polazište svojih razmišljanja dom Alcuin uzima vrlo različite nastupe dvojice zadnjih papa nakon izbora na središnjem balkonu Sv. Petra.
'Zapravo, trebalo bi biti sasvim normalno da su različiti pape različiti. No, u svijetu brzih medija i Crkve koja je desetljećima obilježena 'liturgijskim ratovima', legitimne opcije rimskih biskupa isticale su se kao vojni stjegovi, bio to izbor bež mitre sa smeđim prugama ili fanon ili pak odricanje od nečega liturgijskoga.
Navješćuju li takve opcije zaista pobjedu? Odlučuje li stil ili osobna sklonost pojedinog pape o tomu što liturgija Crkve jest ili što bi trebala biti? Trebamo li nakon ovog pontifikata pričekati da vidimo tko što nosi, prije nego što saznamo što je sveta liturgija i kako je treba celebrirati? Kako se trebaju ophoditi s tim župnici i pomoćnici koji sudjeluju u liturgiji ili u nju uvode, i svi vjernici? I gdje smo danas s 'novim liturgijskim pokretom' na koji je pozvao kard. Ratzinger i kojemu je kao papa dao takav zamah svojim primjerom, naukom i zakonodavstvom. Trebamo li se spakirati i otići doma jer je 'šef' pokreta otišao u mirovinu, a Crkva je pod upravom drugoga?
Mislim da moramo pobliže promotriti narav papinske službe i liturgije, kako bismo prepoznali načela koja nam omogućuju da pristupimo tim pitanjima bez obzira na to što se aktualnom ili budućem rimskom biskupu svidjelo nositi ili ne nositi.'
Reid zatim o papinstvu zamjećuje:
'Znamo da je u prošlosti bilo dobrih i loših nositelja papinske službe. Zadnjih smo stoljeća, srećom, imali niz visokomoralnih papa koji su Crkvi služili najbolje što su mogli. Njihova djela i strategije i dalje podliježu sudu povijesti, no oni sami su se posve, a katkada u herojskom stupnju, stavili u službu svoga jedinstvenog poziva kao nasljednika Petrovih.
Međutim, ovdje leži jedna opasnost. Kad se narav papinstva i njegova zakonodavna moć poklope s visokomoralnim obnašateljem, postoji rizik nastajanja neke vrste nadčovjeka. Kušnja se sastoji u tomu da se pojedinoga papu toliko preobrazi da se zaboravi kako je on samo namjesnik Kristov. To može voditi k zabludi ultramontanizma, shvaćanju da se nijedan papin nazor, djelovanje ili sud ne smije kritizirati ili čak da je nezabludiv [svaki taj nazor, djelovanje ili sud], pa da sve to treba slijediti kao nauk Krista samoga.
Nije tu riječ o nijekanju Papina auktoriteta, ali i jedan papa može u stvarima koje se ne tiču vjere ili morala donijeti auktoritativne sudove koji su nepromišljeni, pogrješni, krivi ili loši. I u tim slučajevima mu dugujemo poslušnost- i djetinju dužnost da mu s poštovanjem i poniznošću iznesemo naše razloge zašto vjerujemo da griješi.'
Nakon što je naveo da je J. Ratzinger uvijek bio svjestan toga ograničenja papinskog auktoriteta, Reid se okreće liturgiji:
'Glede papinstva možemo reći da sveta liturgija ima teologijski prioritet pred osobnim preferencijama i željama individualnih papa.
Povijesno, ovdje imamo složen problem jer je više nego samo vjerojatno da je časni Pavao VI. kod provođenja reforme koju je zahtijevao II. vatikanski koncil, nametnuo svoju volju liturgijskoj tradiciji Crkve. Obredi koje je on promulgirao su auktoritativni i valjani, ali njihov kontinuitet s predanom liturgijskom tradicijom je daleko od jasnoga, kao što nije jasno da odgovaraju umjerenoj reformi koju je zahtijevao II. vatikanski koncil. No te su reforme naširoko prihvaćene gotovo bez pitanja, prvenstveno zato jer dolaze od pape. Kako je J. kard. Heenan zapisao u ožujku 1969.: 'Ako je Sveti Otac odlučio reformirati liturgiju, mi moramo prihvatiti'.'
Naravno, katolici žele vjerovati papi i biti mu poslušni; ispravno razvijene, to su krjeposti. Međutim, od djetinjeg poštovanja i posluha koje dugujemo Svetom Ocu, te su krjeposti samo korak udaljene do nekritičnog ultramontanizma koji protestanti s pravom ismijavaju i koji je Petrovoj službi, koju je Krist dao svojoj Crkvi, potpuno stran. Ta je opasnost posebno akutna u našem svijetu brzih medija, istodobnog prijenosa slike i teksta, kad svaka Papina izjava i nastup ide u svijet gotovo prije nego čovjek nađe vremena da razmisli o mogućim posljedicama.'
Praktično primjenjujući ova razmišljanja, Reid se dalje posve konkretno bavi nekim liturgijskim potezima pape Franje.
'Čije bi noge trebalo prati na Veliki četvrtak? Muškaraca ili žena, kršćana ili nekršćana i zašto? Sa svim dužnim poštovanjem, nazora sam da puki odgovor: 'jer je Papa tako učinio'- nije dovoljan i da pokazuje upravo ultramontanizam.
Tako se ne može funkcionirati. Takav je pozitivizam krajnje stran katoličkoj vjeri. O crkvenoj liturgiji ne odlučuju papinske preferencije, nego razumska liturgijska i teologijska načela. Rimski biskup ispravno izvršava svoj auktoritet kad svoje sudove u liturgijskim stvarima temelji na ovim načelima. Ako ih u svom prosuđivanju ili osobnoj praksi ignorira, riskira izazivanje pomutnje, skandala i podjele.'
Reid zatim nastojati ocrtati temeljne linije obvezujućih liturgijskih i teologijskih načela za cijelu Crkvu, također za Papu. Tko poznaje njegovu knjigu o organičkom razvoju liturgije, prepoznat će mnogo toga iz nje. U referatu se iznosi sažeta povijest liturgijskoga pokreta, njegove posljedice i promašaji koji proizlaze iz širom rasprostranjene volje za lomom s prošlošću Crkve, koju nije mogao slomiti ni Benedikt XVI. svojim pozivom za reformom u kontinuitetu. Usprkos tomu Reid ustraje u nužnosti i mogućnosti da se nastavi s 'reformom reforme'. Za rad na njoj formulira neka načela od kojih prvo i najznačajnije prenosimo na kraju ovoga našeg prijegleda:
'Na prvom mjestu moramo biti načistu s tim što je liturgija. Trebamo doista katoličku teologiju liturgije koja izbjegava horizontalističkim, ako ne i protestantskim, zabludama koje su inficirale premnoge liturgijske reforme i pothvate proteklih desetljeća. Sveta liturgija je Kristovo djelo, a ne naše. U tom djelu i po tom djelu smo uvučeni u konačni trijumf uskrsloga Krista nad smrću koji se dnevno obnavlja za vrijeme svete mise na našim oltarima, te slavi i u drugim liturgijskim obredima. Mi to ne konstruiramo- celebriramo što dostojnije možemo s poštovanjem i poniznošću za sadržaj i formu, pa i mala pravila koja smo primili.
Katolička liturgija je kršćanski trijumfalizam koji je doista evanđeoski. Nije ništa drugo, nego celebracija istine evanđelja da su tamne sjene križa odagnane svjetlom uskrsnuća u kojem svjetlu kršteni idu puni nade i od kojega primamo naše poslanje, svečanu dužnost, da i druge učinimo sudionicima u njegovoj spasonosnoj snazi.
Kad tu stvarnost celebriramo u liturgijskom ritualu, usuđujući se učiniti što više možemo- kako nas potiče sv. Toma Akvinski- nismo uključeni u nikakvu pelagijansku ili semipelagijansku aktivnost da si zaradimo milost Božju. Ne, mi surađujemo i dajemo svjedočanstvo o milosti koju smo primili na krštenju i koja za nas, stvorenja od krvi i mesa i ljudskoga duha, iz dobroga razloga ima različite dodirne točke s djelovanjem Onoga koji se sam utjelovio za naše spasenje. Te dodirne točke- obredi i molitve koje su se razvile u Tradiciji- svete su zbog svoga sakramentalnog olakšanja toga spasonosnog susreta.'"
Kao polazište svojih razmišljanja dom Alcuin uzima vrlo različite nastupe dvojice zadnjih papa nakon izbora na središnjem balkonu Sv. Petra.
'Zapravo, trebalo bi biti sasvim normalno da su različiti pape različiti. No, u svijetu brzih medija i Crkve koja je desetljećima obilježena 'liturgijskim ratovima', legitimne opcije rimskih biskupa isticale su se kao vojni stjegovi, bio to izbor bež mitre sa smeđim prugama ili fanon ili pak odricanje od nečega liturgijskoga.
Navješćuju li takve opcije zaista pobjedu? Odlučuje li stil ili osobna sklonost pojedinog pape o tomu što liturgija Crkve jest ili što bi trebala biti? Trebamo li nakon ovog pontifikata pričekati da vidimo tko što nosi, prije nego što saznamo što je sveta liturgija i kako je treba celebrirati? Kako se trebaju ophoditi s tim župnici i pomoćnici koji sudjeluju u liturgiji ili u nju uvode, i svi vjernici? I gdje smo danas s 'novim liturgijskim pokretom' na koji je pozvao kard. Ratzinger i kojemu je kao papa dao takav zamah svojim primjerom, naukom i zakonodavstvom. Trebamo li se spakirati i otići doma jer je 'šef' pokreta otišao u mirovinu, a Crkva je pod upravom drugoga?
Mislim da moramo pobliže promotriti narav papinske službe i liturgije, kako bismo prepoznali načela koja nam omogućuju da pristupimo tim pitanjima bez obzira na to što se aktualnom ili budućem rimskom biskupu svidjelo nositi ili ne nositi.'
Reid zatim o papinstvu zamjećuje:
'Znamo da je u prošlosti bilo dobrih i loših nositelja papinske službe. Zadnjih smo stoljeća, srećom, imali niz visokomoralnih papa koji su Crkvi služili najbolje što su mogli. Njihova djela i strategije i dalje podliježu sudu povijesti, no oni sami su se posve, a katkada u herojskom stupnju, stavili u službu svoga jedinstvenog poziva kao nasljednika Petrovih.
Međutim, ovdje leži jedna opasnost. Kad se narav papinstva i njegova zakonodavna moć poklope s visokomoralnim obnašateljem, postoji rizik nastajanja neke vrste nadčovjeka. Kušnja se sastoji u tomu da se pojedinoga papu toliko preobrazi da se zaboravi kako je on samo namjesnik Kristov. To može voditi k zabludi ultramontanizma, shvaćanju da se nijedan papin nazor, djelovanje ili sud ne smije kritizirati ili čak da je nezabludiv [svaki taj nazor, djelovanje ili sud], pa da sve to treba slijediti kao nauk Krista samoga.
Nije tu riječ o nijekanju Papina auktoriteta, ali i jedan papa može u stvarima koje se ne tiču vjere ili morala donijeti auktoritativne sudove koji su nepromišljeni, pogrješni, krivi ili loši. I u tim slučajevima mu dugujemo poslušnost- i djetinju dužnost da mu s poštovanjem i poniznošću iznesemo naše razloge zašto vjerujemo da griješi.'
Nakon što je naveo da je J. Ratzinger uvijek bio svjestan toga ograničenja papinskog auktoriteta, Reid se okreće liturgiji:
'Glede papinstva možemo reći da sveta liturgija ima teologijski prioritet pred osobnim preferencijama i željama individualnih papa.
Povijesno, ovdje imamo složen problem jer je više nego samo vjerojatno da je časni Pavao VI. kod provođenja reforme koju je zahtijevao II. vatikanski koncil, nametnuo svoju volju liturgijskoj tradiciji Crkve. Obredi koje je on promulgirao su auktoritativni i valjani, ali njihov kontinuitet s predanom liturgijskom tradicijom je daleko od jasnoga, kao što nije jasno da odgovaraju umjerenoj reformi koju je zahtijevao II. vatikanski koncil. No te su reforme naširoko prihvaćene gotovo bez pitanja, prvenstveno zato jer dolaze od pape. Kako je J. kard. Heenan zapisao u ožujku 1969.: 'Ako je Sveti Otac odlučio reformirati liturgiju, mi moramo prihvatiti'.'
Naravno, katolici žele vjerovati papi i biti mu poslušni; ispravno razvijene, to su krjeposti. Međutim, od djetinjeg poštovanja i posluha koje dugujemo Svetom Ocu, te su krjeposti samo korak udaljene do nekritičnog ultramontanizma koji protestanti s pravom ismijavaju i koji je Petrovoj službi, koju je Krist dao svojoj Crkvi, potpuno stran. Ta je opasnost posebno akutna u našem svijetu brzih medija, istodobnog prijenosa slike i teksta, kad svaka Papina izjava i nastup ide u svijet gotovo prije nego čovjek nađe vremena da razmisli o mogućim posljedicama.'
Praktično primjenjujući ova razmišljanja, Reid se dalje posve konkretno bavi nekim liturgijskim potezima pape Franje.
'Čije bi noge trebalo prati na Veliki četvrtak? Muškaraca ili žena, kršćana ili nekršćana i zašto? Sa svim dužnim poštovanjem, nazora sam da puki odgovor: 'jer je Papa tako učinio'- nije dovoljan i da pokazuje upravo ultramontanizam.
Tako se ne može funkcionirati. Takav je pozitivizam krajnje stran katoličkoj vjeri. O crkvenoj liturgiji ne odlučuju papinske preferencije, nego razumska liturgijska i teologijska načela. Rimski biskup ispravno izvršava svoj auktoritet kad svoje sudove u liturgijskim stvarima temelji na ovim načelima. Ako ih u svom prosuđivanju ili osobnoj praksi ignorira, riskira izazivanje pomutnje, skandala i podjele.'
Reid zatim nastojati ocrtati temeljne linije obvezujućih liturgijskih i teologijskih načela za cijelu Crkvu, također za Papu. Tko poznaje njegovu knjigu o organičkom razvoju liturgije, prepoznat će mnogo toga iz nje. U referatu se iznosi sažeta povijest liturgijskoga pokreta, njegove posljedice i promašaji koji proizlaze iz širom rasprostranjene volje za lomom s prošlošću Crkve, koju nije mogao slomiti ni Benedikt XVI. svojim pozivom za reformom u kontinuitetu. Usprkos tomu Reid ustraje u nužnosti i mogućnosti da se nastavi s 'reformom reforme'. Za rad na njoj formulira neka načela od kojih prvo i najznačajnije prenosimo na kraju ovoga našeg prijegleda:
'Na prvom mjestu moramo biti načistu s tim što je liturgija. Trebamo doista katoličku teologiju liturgije koja izbjegava horizontalističkim, ako ne i protestantskim, zabludama koje su inficirale premnoge liturgijske reforme i pothvate proteklih desetljeća. Sveta liturgija je Kristovo djelo, a ne naše. U tom djelu i po tom djelu smo uvučeni u konačni trijumf uskrsloga Krista nad smrću koji se dnevno obnavlja za vrijeme svete mise na našim oltarima, te slavi i u drugim liturgijskim obredima. Mi to ne konstruiramo- celebriramo što dostojnije možemo s poštovanjem i poniznošću za sadržaj i formu, pa i mala pravila koja smo primili.
Katolička liturgija je kršćanski trijumfalizam koji je doista evanđeoski. Nije ništa drugo, nego celebracija istine evanđelja da su tamne sjene križa odagnane svjetlom uskrsnuća u kojem svjetlu kršteni idu puni nade i od kojega primamo naše poslanje, svečanu dužnost, da i druge učinimo sudionicima u njegovoj spasonosnoj snazi.
Kad tu stvarnost celebriramo u liturgijskom ritualu, usuđujući se učiniti što više možemo- kako nas potiče sv. Toma Akvinski- nismo uključeni u nikakvu pelagijansku ili semipelagijansku aktivnost da si zaradimo milost Božju. Ne, mi surađujemo i dajemo svjedočanstvo o milosti koju smo primili na krštenju i koja za nas, stvorenja od krvi i mesa i ljudskoga duha, iz dobroga razloga ima različite dodirne točke s djelovanjem Onoga koji se sam utjelovio za naše spasenje. Te dodirne točke- obredi i molitve koje su se razvile u Tradiciji- svete su zbog svoga sakramentalnog olakšanja toga spasonosnog susreta.'"
Izvor: summorum-pontificum.de
Gospodin je svojim apostolima oprao noge, nije ih oprao
OdgovoriIzbrišifarizejima, saducejima i nekim tamo lijevima.
Mi, braćo, trebamo prati noge jedni drugima u međusobnoj bratskoj ljubavi kako nas je Gospodin poučio.
Smisao ovih čina svima nam je poznat!
Augustin