Stotinu je godina prošlo od rođenja poznatoga kolumbijskog mislitelja N. G. Dávile, proslavljenog pisca aforizama. U njima se prepoznaje kao kritičar marksizma, fašizma, demokracije, radikalnog liberalizma, slijepe vjere u napredak... Nikada se nije posebno trudio oko širenja svojih knjiga, tako da je postao šire poznat tek potkraj života, zahvaljujući njemačkim prijevodima njegovih djela (1, 2).
Pravi problemi nemaju rješenje, nego povijest.
Metafiziku su sahranili toliko puta da je treba smatrati besmrtnom.
Hijerarhije su nebeske. U paklu su svi jednaki.
Govorit o Bogu je drsko, ne govoriti o Bogu je idiotski.
Ritualizam je diskretni čuvar duhovnosti.
Današnja misna žrtva je tortura liturgije.
Samo religija može biti popularna, a da ne bude vulgarna.
Moderni kler vjeruje da će približiti ljude Kristu inzistirajući na njegovu čovještvu; zaboravljajući da mi nemamo povjerenja u Krista zato što je čovjek, nego zato što je Bog.
Suvremeni katolik na "znanstvene ideje" gleda s glupim poštovanjem.
U krilu današnje Crkve 'integristi' su oni koji ne razumiju da kršćanstvo treba novu teologiju, a 'progresivci' su oni koji ne razumiju da ta nova teologija mora biti kršćanska.
Budale su prije napadale Crkvu; danas je reformiraju.
Nije kršćansko društvo ono u kojem nitko ne griješi, nego ono u kojem se mnogi kaju.
Evanđelja u rukama progresivnog klerika degeneriraju u kompilaciju trivijalnih etičkih učenja.
Kapitalizam je vulgarna strana moderne duše, socijalizam je dosadna strana.
Povijest jasno dokazuje da je vladanje zadaća koja nadilazi čovjekovu sposobnost.
Razdoblja političke stabilnosti su razdoblja religijske stabilnosti.
Odijeljenost Crkve i države može odgovarati Crkvi, ali je katastrofalna za državu jer je izručuje čistom makijavelizmu.
Svijet nije u tako lošem stanju, s obzirom na ljude koji njime upravljaju.
Molitva je jedini čin u čiju učinkovitost vjerujem.
Izvor: don-colacho, angel-cautivo-en-el-tiempo, Wikipedia
Nema komentara:
Objavi komentar