Liturgija anđelâ

Da nije bilo odreknuća, papa u miru danas bi navršio osam godina svoga pontifikata. Današnji prijevod članka M. Rossija bavi se tim povodom temom do koje je Benediktu XVI. bilo posebno stalo- liturgijom. Dok se katkad čini da nasljeđe Benediktova papinstva pomalo kopni, valja zabilježiti i pogledati događaje koji možda pokazuju da njegov nauk nije pao uvijek na neplodno tlo. Primjer neka bude mlada misa jednog cistercita u bečkoj oratorijanskoj crkvi Sv. Roka (1, 2). Na prvi pogled je teško razlikovati radi li se o redovitom ili izvanrednom obliku sv. mise.

"Jedanaesti svezak Sabranih djela J. Ratzingera, onaj o 'Teologiji liturgije', na stražnjem omotu knjige sadrži jednu nimalo skrivenu izjavu: 'U odnosu prema liturgiji odlučuje se sudbina vjere i Crkve'.

Ovi prvi dani papinstva (bolje rečeno biskupstva?) pape Franje čine je strašno aktualnom i neizbježno nam nameću razmišljanje o odnosu između siromaštva (ne pauperizma) i liturgije. Razmišljanje koje ne treba podcijeniti je između ljudske dimenzije, siromaštva, i božanske, liturgije. Upravo to, u godinama poslijekoncilskih grčeva izgubila se duboko božanska narav liturgije iz svijesti mnogih; pojavnost neba na zemlji, zemaljska prefiguracija nebeskog jeruzalema, zbog čega mora evocirati njegovu veličanstvenost i slavu.

U liturgiji, nekrvnom posadašnjenju Kristove žrtve na križu, Bog susreće čovjeka; nju ne stvara čovjek- u tom bi slučaju bila idolatrija- nego Bog, kako podsjeća II. vatikanski koncil.

U tom surječju, očito, i pitanje ruha dobiva zamjetnu važnost. To je majstorski već istaknula A. Benini u članku 'Benediktovske nostalgije', u 'Il Fogliju' od 23. ožujka: 'Benedikt XVI. time što se zaodjenuo u simbole i tradiciju, pokazivao je svima da on više ne pripada sebi, još manje svijetu'. Pripadao je Kristu, bio je 'alter Christus', što je uloga svećenika u liturgiji. Po paramentima on više nije privatna osoba, nego 'priprema' ('parare') mjesto drugomu; a taj drugi je Kralj svemira. Osiromašiti veličanstvenost ruha, neizbježno znači osiromašiti Krista.

Upravo je sam Isus bio taj koji je odvojio zamisao o osobnom siromaštvu od zamisli o siromaštvu Crkve. Učinio je to u Ivanovu evanđelju time što je prihvatio pomazanje od žene iz Betanije: 'Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: 'Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima? To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: 'Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek'" (Iv 12, 3-8). "Zaista kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini- njoj na spomen" (Mt 26, 13).

Time je ponajprije opravdao kult s dragocjenim uljima (Ivan ondje upozorava na to da se Juda žalio na rasipanje novca koji se, umjesto toga, mogao dati siromasima) i, posebno, proizlazi postojanje zajedničke blagajne dvanaestorice.

Vraćamo li se izvorima? Onda bismo se morali vratiti zlatnim i purpurnim rupcima koji su pronađeni u Petrovu grobu. Time je jasno da pauperizam nije karakteristika kulturalnog života Crkve koja nam prenosi što je primila, da uporabimo riječi sv. Pavla (1. Kor 15, 3).

O Piju XII., simbolu liturgijskoga bogatstva, kaže se je spavao na golim i grubim daskama i slijedio iznimno skroman način prehrane. To je bilo privatno, drugima nevidljivo. Liturgijsko sidrište u jednoj tradiciji koja se sastoji od mozzette, kazule, fanona, djelomični je izraz nebeskog Jeruzalema, liturgije anđelâ, kako kaže sv. Grgur Veliki. Tradicija koja se sastoji od gregorijanskoga pjevanja, kao glazbenog utjelovljenja Riječi Božje, jamstvo je za korektan odgovor na samu Riječ. Tradicija koja se sastoji od svetoga, nepromjenjivoga jezika, latinskoga, u kojem je svaka riječ već sama za sebe teologija.

Benedikt XVI. nas je u školi liturgije svojih papinskih misa divno učio sljedećemu: ponovnoj uspostavi primata liturgije, izvora i vrhunca života Crkve, i primatu Kristovu. "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist' (Gal 2, 20), tvrdi sv. Pavao. Svećenik se po paramentima zaodjenuo Kristom (Gal 3, 27), oblači 'novog čovjeka po Bogu stvorena' (Ef 4, 24) da bude po Kristu, s Kristom i u Kristu.

Milosrdni otac, kako nas je poučio J. Ratzinger, nakon što je zagrlio izgubljenoga sina, što je duhovno uskrsnuće, naredio je da donesu 'haljinu najljepšu' (Lk 15, 22).

To nije drugo, nego provedba II. vatikanskog koncila, na koji se mnogi pozivaju da dokažu konačnu prevladanost tradicionalne sakralne umjetnosti: 'Sa svim marom neka ordinariji bdiju da se ne otuđe ili ne upropaste sakralni predmeti ili dragocjena djela koja su ukrasom Božje kuće' ('Sacrosanctum Concilium', 126). Isto tako u 'Rubricae Generales Missalis' stoji da se 'na svečanije dane može koristiti dragocjenije ruho' (346)."

Izvor: Messainlatino.it, katholisches.info
Slika: New Liturgical Movement