Znaci otpada

Naravno, katolici ni na koji način ne mogu odobriti ovakve pokušaje, budući da se temelje na krivome mišljenju koje smatra sve vjere više-manje dobrima i hvalevrijednima, jer svaka od njih na svoj način očituje i označava onaj osjećaj koji nam je svima urođen te nas dovodi k Bogu i poslušnome priznavanju Njegove vlasti. Oni koji imaju takvo mišljenje su ne samo u zabludi i obmanjeni, nego štoviše, iskrivljujući ideju istinite vjere oni je odbacuju, te malo-pomalo upadaju u naturalizam i ateizam, kako se naziva. Otuda jasno proizlazi da tkogod podržava one koji zastupaju te teorije i pokušavaju ih ostvariti, potpuno napušta od Boga objavljenu vjeru.

Pio XI., Mortalium animos

Jedan u nizu događaja koji ilustrira sveprisutni duh Asiza u Crkvi koji, očito, nema mjere:

"Jedna župna crkva u sicilijanskom biskupskom gradu Piazzi Armerini posvećena je Stjepanu Prvomučeniku. Na njenom se području nalazi nekadašnja komenda s crkvom Malteškog reda. Zbog zemljopisnog položaja Sicilije, u tom je gradu svoje ispostave imalo više viteških redova. Otada se štošta promijenilo.

Grad Piazzu Armerinu osnovali su Normani u XI. st. nakon konačne pobjede nad muslimanima. Oko 1100. podignuta je crkva posvećena Ivanu Krstitelju i kao zadužbinu jedna ju je mjesna franačka feudalna obitelj predala oko 1150. tadašnjim ivanovcima, sa zadaćom da ovdje podignu i vode hospicij za hodočasnike u Jeruzalem. Hospicij je postao važna etapa za jednostavne hodočasnike i mjesto okupljanja vitezova križara.

Kad su križarski ratovi bili pri kraju, hospicij je 1380. pretvoren u komendu koja je upravljala pripadajućim posjedom i kućom, te pkušavala probuditi zvanja za viteški red. Vitezovi iz Piazze Armerine istaknuli su se u bitkama kod Roda (1522.), Malte (1551. i 1565.) i Lepanta (1571.).

Kad je pod protucrkvenim vodstvom pobijedio talijanski nacionalni pokret i 1866. ujedinio Italiju, Malteškom redu, kako su se ivanovci od XVI. st. zvali, kao i ostalim katoličkim redovima, oduzeta su dobra. Komenda i njoj pripadna crkva izgrađena u normanskom stilu, postali su državnim vlasništvom. Crkva se danas samo zgodimice rabi za liturgiju, ali nije profanirana.

- Jedna crkva za sve religije

Vremena su se promijenila. Nekoć su u toj crkvi obavljali bogoštovlje križari i hodočasnici te tražili duhovnu utjehu prije nego što su išli u rat štititi Svetu zemlju od muslimana, ili pak nastavljali hodočašće u Svetu zemlju bez sigurnosti da će se vratiti. 

Današnji gorljivi kršćani pretvorili su crkvu u mjesto svih religija. Pred oltarom pod velikim križem u apsidi postavljeni su uglati blokovi. Svaki predstavlja jednu religiju. O kojoj se radi, označeno je simbolom i na svakom je knjiga dotične religije. Šest blokova čini polukrug: kršćanstvo, židovstvo, islam, budizam i hinduizam, pri čemu jedan blok predstavlja katoličku vjeru, a drugi potestantsku. Katolička je religija 'jednako vrijedna' kao sve ostale. 

'Chiesa e post concilio' kaže da je instalacija 'znak otpadništva od prave vjere koje nije zahvatilo samo to mjesto na Siciliji, nego sav katolički svijet, počevši od vrha. 'Duh Asiza' se pokazuje kao nezaustavljivi sinkretizam i relativizam'. Pristaše te 'zablude da su sve religije iste' još se, doduše, zovu kršćanima, no u stvarnosti su zastupnici jednoga pobliže nedefiniranog oblika 'new agea' i gnoze."

Izvor: Katholisches.info
Slika: Chiesa e post concilio

In manibus tuis ſortes meæ (Ps 30, 16)

Opatija iz Le Barrouxa javlja da je preminula majka Elizabeta, prva opatica i utemeljiteljica tradicijskih benediktinskih koludrica iz opatije Gospe od Navještenja. Vijest su prenijele i druge stranice i blogovi (1, 2, 3, 4).

Rođena je 1. siječnja 1922. u Tarasconu. Pristupila je k benediktinkama od Presvetog Sakramenta u Vaux-sur-Aureu 16. studenog 1945. i zavjetovala se 29. svibnja 1947.

Na zamolbu dom Gerarda Calveta (1927.-2008.), zajedno s njim je u listopadu 1979. osnovala ženski samostan Gospe od Navještenja koji je kanonski priznat u listopadu 1989. Opatski blagoslov primila je 21. studenog 1992. i vodila opatiju sve do 1998. pod geslom koje je uzela iz Psalma 30 (31), 16: U Tvojoj je ruci sudbina moja.

Pokop će biti danas, 29. prosinca 2015., u Le Barrouxu u 10 sati. Obrede će celebrirati dom Ljudevit Marija Geyer d'Orth, opat Svete Magdalene.

Na hrvatskom se o ovim benediktinkama može čitati ovdje i na stranici Tradicionalnamisa.com. U samostanu koji ima i svoju mrežnu stranicu danas živi četrdesetak koludrica.

Slike: et nunc

Ego ſum ſtella ſplendida et matutina (Apoc 22, 16)

Adeſte fideles læti triumphantes,
Venite, venite in Bethlehem.
Natum videte Regem angelorum.
Venite adoremus, venite adoremus
Dominum.

Sretan Božić svima uz prigodni članak R. de Matteija!

"Božić nije samo jedna kulturalna tradicija Zapada ili jednostavan spomen, drag kršćanima, povijesne činjenice koja se dogodila u Palestini prije 2015 godina. Božić je trenutak u kojem nam se Otkupitelj čovječanstva uprisutnio u jaslicama, tražeći da mu se klanjamo kao Kralju i Gospodaru svemira. Pod tim je vidikom Božić jedno od središnjih otajstava naše vjere, dveri koje nam omogućuju ulazak u sva otajstva Kristova.

Sveti papa Lav Veliki (440.-461.) piše: 'Onaj koji je po svojoj naravi bio nevidljiv, učinio se vidljivim našoj naravi. Neshvatljivo je htjelo postati shvatljivim; Onaj koji je prije vremena, počeo je bivstvovati u vremenu; Gospodar svemira, sakrivši svoje Veličanstvo, uzeo je oblik roba' ('Sermo in Nativitate Domini', II, § 2).

Očitovanje Utjelovljene Riječi u povijesti bio je također čas najvećeg trijumfa za anđele. Od trenutka svoga stvaranja, u zoru svemira, oni su znali da bi Bog postao čovjekom i klanjali su mu se, blistajući u Presvetom Trojstvu. Ta je objava nepovratno odijelila vjerne anđele od pobunjenih, nebo od zemlje, sinove svjetla od sinova tame. Konačno je u Betlehemu došao trenutak za anđele da se prostru pred Božanskim Djetetom, uzrokom i sredstvom njihove ustrajnosti, kako piše otac Faber. 

Harmonije himna 'Gloria in excelſis' odjekivale su nebom i zemljom, ali te su ih noći mogle čuti samo duše koje su živjele u odijeljenosti od svijeta i u ljubavi Božjoj. Među njima su bili betlehemski pastiri. Oni nisu spadali u krug bogatih i moćnih, već su u samoći i noćnom bdijenju kod svojih stada, sačuvali vjeru Izraela. Bili su to jednostavni ljudi, otvoreni za čudesno i nisu bili zapanjeni zbog anđelova ukazanja, koji im je- obasjavajući ih nebeskim sjajem- rekao: 'Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj- Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama' (Lk 2, 11-12).

Pastiri su poslušno slijedili anđelove naputke i bili su dovedeni sve do spilje gdje su našli Dijete u jaslama, s Marijom i sv. Josipom: 'Invenerunt Mariam, et Joſeph et Infantem poſitum in Præſepio' (Lk 2, 16). Imali su milost biti prvima na zemlji nakon Marije i Josipa koji će Betlehemskom Djetetu prinijeti vanjski čin klanjanja. Klanjajući mu se, shvatili su da je u svojoj prividnoj krhkosti On bio obećani Mesija, Kralj svemira. Božić je prva potvrda kraljevskoga dostojanstva Kristova, a jaslice su mu prijestolje. Jaslice su bile također škrinja kršćanske civilizacije koja je u tom trenutku nastala, a pastiri su joj bili prvi proroci. Program te civilizacije bio je sadržan u riječima koje su čete anđela navješćivale te noći: 'Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim' (Lk 2, 14).

Pastiri su s beskrajnom radošću išli navješćivati posvuda, po poljima i gorama, radosnu vijest. 'Omnes qui audierunt mirati ſunt' (Lk 2, 18). Svi su se divili, no nisu se svi zaputili k Betlehemu. Mnogi su bili zaokupljeni svojim poslovima i odustali su od napora koji bi u vremenu i u vječnosti promijenio njihove živote. Mnogi su drugi tih dana prolazili pokraj spilje i možda iz znatiželje zavirivali unutra, no nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti čudesni događaj. 

Ipak, kraljevsko su dostojanstvo Djeteta Isusa priznali neki od najmudrijih ljudi onoga vremena. Mudraci, kraljevi s Istoka, bili su ljudi čiji su pogledi bili usmjereni na nebeske stvari kad im se na nebu pojavila zvijezda. Za mudrace je zvijezda bila ono što je anđeo bio za pastire; glas Božji koji kaže: 'Ego ſum ſtella ſplendida et matutina' (Otk 22, 16). I mudraci, kao i pastiri, savršeno su odgovorili na božanski poticaj. Oni nisu bili jedini koji su vidjeli zvijezdu, a možda nisu bili ni jedini koji su razumjeli njeno značenje. Međutim, bili su jedini koji su se zaputili na zapad. Ostali su možda shvaćali, ali nisu htjeli napustiti svoju zemlju, svoje domove, svoje poslove. 

Pastiri su bili blizu, a mudraci daleko od Betlehema, no i za jedne i za druge vrijedi načelo da Bog nikada ne napušta onoga tko ga traži čista srca. Pastiri i kraljevi donijeli su dare posve različite vrijednosti, ali i jedni i drugi donijeli su najveće dare koje su imali. Darovali su Bambinu oči, uši, usta, srce, sav svoj život; jednom riječju, posvetili su vlastito tijelo i vlastitu dušu Utjelovljenoj Mudrosti i to su učinili po Marijinim i Josipovim rukama, uz prisutnost čitavoga Nebeskoga dvora. 

U tom su savršeno nasljedovali savršenu podložnost Volji Božjoj Djeteta Isusa koji se od Boga-Riječi poništio u oblik roba božanske Volje, i onda se dao provesti kroz sve postaje [it. stati, eng. phases, njem. Status] sve do smrti na križu i do slave. On si nije izabrao svoje postaje, nego se dao voditi, trenutak po trenutak, nadahnućem Milosti, kako piše jedan mistik iz XVII. st. (Jean-Baptist Sainte-Jure, 'Vita di Gaston de Renty, tal. prijevod Glossa, Milano, 2007., str. 254). Pobožnost prema Djetešcu Isusu pobožnost je u kojoj se iskusuje korjenito prepuštanje božanskoj Providnosti, jer je to Dijete povijeno u pelene Bogočovjek koji je poništio svoju volju da bi činio volju svoga Oca koji je na nebesima, a to je činio podlažući se dvama uzvišenim, ali njemu podložnim stvorenjima: Blaženoj Djevici Mariji i svetom Josipu. 

Božić je dan krajnjega prepuštanja božanskoj Providnosti, ali i beskrajnoga povjerenja u otajstvene planove Božje. To je dan, piše opet sv. Lav Veliki, na koji se 'Sin Božji pojavio da razori djelo đavolsko (1 Iv 3, 8), dan na koji se On sjedinio s nama i na koji smo se mi sjedinili s Njim, da bi spuštanje Boga do ljudi, ljude uzdiglo sve do Boga' ('Sermo in Nativitate Domini', VII, § 2). U istom govoru sveti Lav osuđuje skandal onih koji su se u njegovo vrijeme uspinjali stubama Svetog Petra, ali su crkvene molitve miješali sa zazivima upućenim zvijezdama i prirodi: 'Vjernici trebaju odbaciti te opake navade vrijedne osude da se više ne bi čast koja se duguje samo Bogu miješala s obredima onih koji se klanjaju stvorenjima. Sveto pismo poučava: 'Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinom služi'.

Može li se prečuti aktualnost tih riječi dok se na pročelju Petrove bazilike projicira neopoganski spektakl i slavi panteistički kult prirode? U ovim mračnim časovima vjerni katolici i dalje imaju isto povjerenje koje su imali pastiri i mudraci koji su pristupili k jaslicama da motre Isusa. Božić dolazi, razilazi se tama u koju je ovaj svijet uronjen, a neprijatelji Božji drhte jer znaju da je trenutak njihova uništenja blizu. Zato mrze Božić, no zato mi s pogledom punim povjerenja motrimo novorođeno Sveto Dijete, i molimo ga da prosvijetli naš duh u tmini, da ugrije naša srca u hladnoći i da utvrdi naše zbunjene savjesti u tami našeg vremena. 

Djetešce Isuse, dođi Kraljevstvo Tvoje!"

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI, Adelante la Fe
Slike: splendor (1, 6), ea (5), WIKIMEDIA COMMONS (2, 3, 4), angelesnuestrosamigosderuta (7)

Svjetlo- pravo i lažno

Svjetlosni i zvučni spektakl (1, 2) na Svetom Petru u Rimu na blagdan Bezgrješnog Začeća privukao je odobravanje sljedbenika pomodnih trendova, izazvao poneku šalu poput one da su glasove prikazanim stvorenjima posudili Kasper i kompanija, ali i obrazložene kritike kakvu je 11. prosinca 2015. objavio R. de Mattei:

"Slika koja će ostati u sjećanju na otvaranje izvanredne Svete godine milosrđa nije antitrijumfalistička ceremonija koju je papa Franjo vodio ujutro 8. prosinca 2015., nego bombastični spektakl 'Fiat lux: Illuminating Our Common Home' koji je okončao taj dan, zapljusnuvši zvukovima i svjetlosnim efektima pročelje i kupolu Svetog Petra.

Tijekom 'showa' koji je sponzorirao 'World Bank Group', bile su projicirane gigantske slike lavova, tigrova, leoparda na pročelje bazilike Svetog Petra koja je izgrađena upravo na ruševinama Neronova cirkusa u kojem su bijesne zvijeri proždirale kršćane. Zbog igre svjetla se činilo da je Bazilika okrenuta naopako, rastopljena i uronjena u vodu, dok su se na pročelju pojavljivale ribe-klauni i morske kornjače, kao da evociraju otapanje struktura Crkve, lišene svakog elementa stabilnosti. Divovska sova i čudna, svijetleća krilata bića letjela su iznad kupole dok su budistički monasi u hodu čini se naznačavali put spasenja koji je alternativan kršćanstvu. Ni jednoga vjerskoga simbola, ničega što se odnosi na kršćanstvo. Crkva je prepustila prvenstvo vrhovnoj prirodi.

A. Tornielli je napisao da se nitko ne treba skandalizirati jer- kako dokumentira povjesničar umjetnosti S. Barbagallo u svojoj knjizi 'Životinje u religijskoj umjetnosti. Bazilika Svetog Petra' (Libreria Editrice Vaticana, 2008.)- mnogi su umjetnici tijekom stoljeća oko groba svetog Petra prikazali bujnu faunu. Ako je bazilika Svetog Petra jedan 'sveti zoološki vrt', kako auktor tog djela bez poštovanja misli, nije to zato što su životinje koje su prikazane u Bazilici zatvorene u sveti okvir, nego zbog svetog značenja, dakle usmjerenja na transcendentnu svrhu, koje umjetnost pridaje tim životinjama.

U kršćanstvu životinje nisu pobožanstvenjene, nego se vrjednuju prema svojoj svrsi koja je ta da ih je Bog odredio na službu čovjeku. U psalmima čitamo: 'Postavio si ga vladaocem nad djelom ruku svojih, sve si mu metnuo pod noge:/ Sve ovce i goveda, i životinje poljske,/ Ptice nebeske i ribe morske, štogod samo ide stazama morskim'. Bog je za vrhunac i krunu stvaranja postavio čovjeka i sve mu podložio da kao predstavnik kozmosa sve upravlja prema Bogu: 'Tada reče Bog: 'Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju! Neka on vlada nad ribama morskim, nad pticama nebeskim, nad stokom, nad svim zvijerima zemaljskim i nad svim, što gmiže po zemlji!' Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih' (Post 1, 26-27). Bog je krajnji cilj svemira, ali neposredni cilj fizičkoga svemira je čovjek. 'I mi smo na izvjestan način svrha svih stvari'- kaže sveti Toma Akvinski (II Sent., d. 1, q. 2, a. 4, sed contra)- jer 'Bog je stvorio sve stvari za čovjeka' (Super Symb. Apostolorum, art. 1). 

Kršćanska simbolika životinjama pripisuje amblematično značenje. Kršćanstvo se ne bavi istrjebljenjem ili pak dobrobiti životinja, nego krajnjim i dubokim značenjem njihove prisutnosti. Lav simbolizira snagu, a jaganjac krotkost, da nas podsjete na opstojnost različitih krjeposti i savršenstava koje samo Bog posjeduje u punini. Na zemlji, čudesna skala stvorenja, od anorganske tvari do čovjeka, ima bit i intimno savršenstvo koje se izražava jezikom simbolâ.

Ekologizam se predstavlja kao vizija svijeta koja preokreće tu hijerarhijsku skalu, eliminirajući Boga i detronizirajući čovjeka. Čovjek je stavljen na razinu apsolutne jednakosti s prirodom, i to ne samo u odnosu međuovisnosti sa životinjama, nego također s neanimiranim komponentama okoliša koji ga okružuje: brjegovima, rijekama, morima, krajobrazima, hranidbenim lancima, ekosustavima. Prihvaćanje toga kozmologijskoga nazora znači ukidanje svake granice između čovjeka i svijeta. Zemlja sa svojom biosferom tvori neku vrstu jedinstvenoga geoekologijskoga kozmičkoga entiteta. Ona postaje više od 'zajedničkog doma': ona predstavlja božanstvo. 

Prije pedeset godina, kad je završio II. vatikanski koncil, prevladavajuća je tema toga povijesnoga razdoblja bila jedna vrsta 'kulta čovjeka', sadržana u pojmu 'integralnog humanizma' Jacquesa Maritaina. Knjiga toga francuskog filozofa s tim se naslovom pojavila 1936., no razvila je najveći utjecaj kad ju je jedan entuzijastični čitač, G. B. Montini, koji je postao papa s imenom Pavao VI., htio učiniti kompasom svoga pontifikata. U svojoj homiliji na misi 7. prosinca 1965., Pavao VI. je podsjetio da se na II. vatikanskom dogodio susret između 'religije Boga koji je postao čovjekom' i 'religije (jer to jest) čovjeka koji sebe čini Bogom'.

Pedeset godina kasnije doživljavamo prijelaz od integralnog humanizma k integralnoj ekologiji, od Povelje o pravima čovjeka do povelje o pravima prirode. U XVI. st. humanizam je odbacio srednjovjekovnu kršćansku civilizaciju u ime antropocentrizma. Pokušaj da se na ruševinama Božjega grada izgradi Grad čovjeka, tragično je propao u XX. st., a svi pokušaji da se antropocentrizam kristijanizira pod imenom integralnog humanizma, nisu ništa donijeli. Religiju čovjeka nadomjestila je sada religija Zemlje: na mjesto kritiziranog antropocentrizma, zbog njegovih 'devijacija', stupa nova ekocentrična vizija. Rodna teorija koja rastvara svaki identitet i svaku bit, spada u tu panteističku i egalitarnu perspektivu. 

Radi se o radikalnoj evolucionističkoj koncepciji koja se uvelike slaže s onom Teilharda de Chardina. Bog je 'samosvjesnost' svemira koja evoluirajući postaje svjesna vlastite evolucije. Nije slučajno da se u paragrafu 83 okružnice 'Laudato sì' pape Franje, citira Teilharda, a filozofi kao što su E. M. Radaelli i A. X. da Silveira, upozorili su na točke u nesuglasju s katoličkom Predajom. Spektakl 'Fiat lux' predstavljen je kao 'ekološki manifest' koji u slike želi prenijeti encikliku 'Laudato sì'.

A. Socci je u 'Liberu' spektakl definirao kao 'gnostičku, neopogansku inscenaciju s preciznom protukršćanskom ideologijskom porukom'. Primijetio je da je 'u Svetom Petru, na svetkovinu Bezgrješnog Začeća, čašćenju Majke Božje pretpostavljeno čašćenje Majke Zemlje, da se propagira dominantna ideologija; 'klimatistička i ekologistička religija', neopoganska i neomaltuzijanska, potpomognuta snažnim svjetskim centrima moći. Jedna duhovna profanacija (također stoga što je to mjesto- ne zaboravimo- mjesto kršćanskoga mučeništva)'.

'Dakle'- napisao je A. Gnocchi u 'Riscossi Christiani'- 'nije IS oskvrnuo srce kršćanstva, nisu sekularni ekstremisti ranili katolički 'Credo', nisu uobičajeni bogohulni i prostački umjetnici okaljali vjeru tolikih kršćana. Nije trebalo kontrola ni detektora metala da se spriječi vandalima ulazak u tvrđavu Božju, jer ti su se već nalazili unutar zidina i već su aktivirali svoju bombu u multikoloru s prijenosom diljem svijeta iz topline i udobnosti kontrolne sobe'. 

Fotografi, grafičari i oglašivači koji su ostvarili 'Fiat lux' znaju što bazilika Sv. Petra znači za katolike: materijalnu sliku Mističnoga Tijela Kristova koje je Crkva. Igre svjetla koje su osvjetljavale Baziliku imale su simboličnu namjeru, upravo suprotnu onom što se izražavalo svim svijećama, svjetiljkama i vatrama koje su tijekom stoljeća prenosile značenje božanskoga svjetla. To je svjetlo bilo utrnuto 8. prosinca. Među slikama i svjetlima projiciranima na Baziliku manjkalo je ono našega Gospodina i Bezgrješne čija je bila svetkovina. Bazilika je bila uronjena u lažno svjetlo paloga anđela, Lucifera, kneza ovoga svijeta i kralja tmine. 

Riječi 'božansko svjetlo' nisu samo metafora, nego stvarnost, kao što su stvarnost i tmine koje ovijaju svijet. A, u ovo predbožićno vrijeme čovječanstvo iščekuje trenutak u kojem će noć postati svijetla kao dan, 'nox sicut dies illuminabitur' (Ps 11) i da se ispune obećanja koja je Bezgrješna dala u Fatimi."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI

Milosrdna kazna

Na povratku iz Afrike Papa je opet odgovarao na pitanja novinara u zrakoplovu. Usput je spomenuo i poznato pustošenje Rima koje je naredio car Karlo V. Možda je to bio povod da se pojavio ovaj članak R. de Matteija.

"Crkva proživljava razdoblje doktrinarnog i moralnog skliznuća. U Njemačkoj je buknuo raskol, ali čini se da Papa nije svjestan težine drame. Skupina kardinala i biskupa zastupa nužnost dogovora s krivovjercima. Kao i uvijek u dramatičnim časovima povijesti, stvari se odvijaju krajnje hitro.

U nedjelju, 9. svibnja 1527. vojska koja se spustila iz Lombardije prispjela je do Janikula. 

Car Karlo V., rasrđen političkim savezom pape Klementa VII. s njegovim protivnikom francuskim kraljem Franjom I., pokrenuo je vojsku protiv prijestolnice kršćanstva. Te je večeri sunce zadnji put zašlo za blistave ljepote renesansnoga Rima. Oko 20 000 ljudi, Talijana, Španjolaca i Nijemaca, među kojima plaćenici Landsknechti, luteranske vjere, pripremali su se za napad na Vječni grad. Zapovjednik im je dao dopuštenje za pljačku.

Svu je noć odjekivalo zvono Kapitolija pozivajući Rimljane na oružje, no već je bilo prekasno da se organizira učinkovita obrana. U zoru 6 svibnja, potpomognuti gustom maglom, 'Landesknechti' su napali zidine između Svetog Onofrija i Svetog Duha. Švicarska se garda postrojila oko vatikanskog obeliska, odlučna da do smrti održi svoju prisegu vjernosti. Posljednji od njih žrtvovali su svoje živote kod velikog oltara bazilike Sv. Petra. Njihov je otpor omogućio papi da s nekim kardinalima uspije pobjeći na sigurno.  

Klement VII. je preko Passetta del Borgo, koridora koji spaja Vatikan i Anđeosku tvrđavu, uspio doći do utvrde, jedinog preostalog bedema protiv neprijatelja. S vrha Anđeoske tvrđave papa je svjedočio strašnoj krvavoj kupelji koja je počela masakrom onih koji su bili pred zatvorenim vratima tvrđave tražeći utočište, dok su bolesnici u Bolnici Duha Svetoga 'in Saxia' bili pogubljeni kopljima i mačevima.

Dopuštenje neograničenog pljačkanja i ubijanja trajalo je osam dana, a okupacija grada devet mjeseci. 'Pakao je ništa u usporedbi sa sadašnjim izgledom Rima'- stoji u jednom mletačkom izvještaju od 10. svibnja 1527. koje u svojoj 'Povijesti papa' citira L. v. Pastor ('Storia dei Papi', Desclée, Roma 1942, vol. IV, 2, p. 261).

Redovnici su bili glavne žrtve bijesa 'Landesknechta'. Kardinalske su palače bile opljačkane, crkve oskvrnute, svećenici i redovnici ubijeni ili zarobljeni, redovnice silovane i prodavane kao ropkinje. Mogle su se vidjeti opscene parodije vjerskih ceremonija, misni kaleži korišteni za pijanke u psovkama, svete hostije pečene u tavama i bacane kao hrana životinjama. Grobovi svetaca bili su obeščašćeni, glave apostola, kao ona sv. Andrije, korištene za igru umjesto lopte na ulicama. Jednog su magarca odjevenog u crkveno ruho doveli na oltar jedne crkve, a svećenika koji mu je odbio dati pričest sasjekli su u komade. Grad je bio obeščašćen u svojim vjerskim simbolima i u svojim najsvetijim uspomenama (vidi također André Chastel, 'Il Sacco di Roma', Einaudi, Torino 1983; Umberto Roberto, 'Roma capta. Il Sacco della città dai Galli ai Lanzichenecchi', Laterza, Bari 2012).

Klement VII. iz obitelji Medici nije mario za apel svoga predšasnika Hadrijana VI. za korjenitom obnovom Crkve. Martin Luther je već deset godina širio svoja krivovjerja, no papinski je Rim nastavio s uronjenošću u relativizam i hedonizam. Međutim, nisu svi Rimljani bili korumpirani i ženskasti, kako čini se vjeruje povjesničar F. Gregorovius. Nisu to bili plemeniti Giulio Vallati, Giambattista Savelli i Pierpaolo Tebaldi koji su podigli barjak s natpisom 'Pro fide et patria' i suprotstavili se napadačima zadnjim herojskim otporom na Ponte Sistu. Nisu to bili ni alumni Kolegija Capranica, koji su pohitali k Duhu Svetom 'in Saxia' da brane papu u opasnosti. 

Zahvaljujući toj žrtvi najstariji papinski kolegij nosi naslov 'almo' [plemeniti]. Klement VII. se spasio i upravljao Crkvom do 1534., suočivši se nakon luteranskog raskola i s onim anglikanskim, no nazočiti Pljački Rima, a da ništa ne može poduzeti, bilo mu je teže od smrti. 

Carske su trupe 17. listopada 1528. ostavile grad u ruševinama. Jedan španjolski očevidac ostavio je zastrašujuću sliku grada nakon pljačke: 'U Rimu, prijestolnici kršćanstva, ne zvoni ni jedno zvono, crkve nisu otvorene, nema mise ni nedjeljom ni blagdanom. Bogate trgovačke prodavaonice služe kao staje konjima, preraskošne palače su opustošene, mnoge kuće izgorjele, na drugima razvaljena i odnesena vrata i prozori, ulice su postale gomile smeća. Smrad trupala je zastrašujući: ljudi i životinje imaju isti grob; u crkvama sam vidio leševe koje su oglodali psi. Ne znam s čim to usporediti, nego s razorenjem Jeruzalema. Sada prepoznajem pravdu Božju. On ne zaboravlja iako kasno dolazi. U Rimu su se javno počinjavali svi grijesi: sodomija, simonija, idolatrija, prijetvornost, prijevara. Zato ne možemo vjerovati da je to došlo slučajno, nego po božanskoj pravdi' (L. von Pastor, 'Storia dei Papi', cit., p. 278).

Klement VII. je naručio od Michelangela 'Posljednji sud' u Sikstinskoj kapeli da ovjekovječi dramu koju je Rimska crkva prošla tih godina. Svi su shvaćali da se radi o nebeskoj kazni. Nije manjkalo prethodnih upozorenja, kao što je munja koja je pogodila Vatikan i nastup jednog pustinjaka Brandana iz Petroja, kojeg je svjetina poštovala kao 'ludu za Krista', koji je na Veliki četvrtak 1527., dok je Klement VII. u Svetom Petru blagoslivljao narod, vikao: 'kopile, sodomitu, zbog tvojih će grijeha Rim biti razoren. Ispovjedi se i obrati jer za četranaest će se dana gnjev Božji sručiti na te i na grad'.

Godinu ranije su Osmanlije porazili kršćanske vojske na Mohačkom polju. Ugarski je kralj Ljudevit II. Jagelović umro u bitki, a vojska Sulejmana Veličanstvenog je zauzela Budim. Islamski se val u Europi činio nezaustavljivim.  

Ipak, čas kazne bio je kao i uvijek i čas milosrđa. Crkveni su ljudi shvatili kako su glupo slijedili privlačnost užitaka i moći. Nakon strašne Pljačke, život se stubokom promijenio.

Raspušteni Rim renesanse se preobrazio u strogi i pokornički rim protureformacije. Među onima koji su propatili tijekom Pljačke Rima bio je Gian Matteo Giberti, biskup veronski, no koji je živio u Rimu. Kad je bio među opkoljenima, zavjetovao se da bude li oslobođen, nikada neće napustiti svoje biskupsko sijelo. Održao je obećanje, vratio se u Veronu i svim se svojim snagama posvetio obnovi svoje dijeceze sve do smrti 1543. godine.

Sveti Karlo Boromejski koji je kasnije postao uzorom biskupa katoličke obnove, nadahnuo se na njegovu primjeru. U Rimu su bili i Gian Pietro Carafa i sv. Kajetan iz Tiene koji su 1524. osnovali red koji je bio izrugivan zbog svog beskompromisnog doktrinarnog stava i prepuštanja Božanskoj providnosti sve dotle da su živjeli od milostinje, ali ne proseći je. Dvojicu suutemeljitelja bili su zatočili i mučili 'Landesknechti', a smrti su umaknuli kao čudom. 

Kada je Gian Pietro Carafa postao kardinal i predsjednik sudišta Svete rimske i opće inkvizicije, htio je uza se još jednog svetca, oca Michelea Ghislierija, dominikanca. Ta dvojica, Carafa i Ghislieri, s imenima Pavao IV. i Pio V., postali su dvojica papa 'par excellence' katoličke protureformacije XVI. stoljeća. 

Tridentski koncil (1545.-1563.) i pobjeda kod Lepanta protiv Turaka (1571.) pokazuju da je i u najtamnijim časovima povijesti s pomoću Božjom moguć preporod; ali na početcima toga preporoda bila je pročišćujuća kazna Pljačke Rima. 

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 3, 4, 5, 7, 8), St. Cajetan's Corner

Zvonce

Crtica iz života sv. Franje Ksaverskog (1, 2) čiji je danas spomendan:

"Kad je sv. Franjo Ksaverski, veliki apostol Indije, stigao u Gou, najviše ga je ražalostilo što je vidio da se nitko ne bavi siromašnom djecom koja su zato odrastala u velikom neznanju. Premda je bio posve opterećen poslovima, svakodnevno si je uzeo vremena da sa zvoncem u ruci prošeće ulicom i okupi djecu na vjeronauk. Djeca koju je poučavao i sama su postala misionarima svojih roditelja i uništila njihove kumire.

('Die katholischen Missionen', 1875.)"

Izvor: Die auswärtigen Missionen

Obraćenja

"Petar će im: Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš." 

(Dj 2, 38-39)

Tako je svojim sunarodnjacima govorio sveti Petar, ali obraćenje nije mio pojam mnogim biskupima zadnjih desetljeća. Iako ima uglednih židovskih stručnjaka koji u molitvi za Židove na Veliki petak ne vide ništa sporno jer i sami Židovi svakodnevno mole za obraćenje inovjeraca, engleski su biskupi službeno zatražili od Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei promjenu molitve za Židove na Veliki petak u klasičnoj misi (1, 2):

"Biskupska konferencija traži od Papinskoga povjerenstva 'Ecclesia Dei' da revidira molitvu 'Pro conversione Iudaeorum' u svečanoj liturgiji Velikog petka u izvanrednom obliku rimskog obreda, u svjetlu razumijevanja odnosa između Katoličke Crkve i židovstva u izjavi Nostra aetate."

Čin je to izravno usmjeren protiv pape Benedikta XVI. koji je osobno napisao zadnju inačicu te molitve. Ovo što engleski biskupi čine službeno, već se čulo u Njemačkoj. Tako msgr. Mussinghof iz Aachena "nikada nije razumio zašto je papa Benedikt ponovo [?, op. splendor] uveo tu molitvu u stari obred... To, s dopuštenjem i sa svim poštovanjem, nije dobra stvar" (3).

Danas je Rorate objavio reakciju novoizabranog predsjednika FIUV-a koji među ostalim podsjeća da iako molitva na Veliki petak u novom obredu ne spominje izričito nužnost priznavanja Krista kao Spasitelja, ipak se to nalazi na drugim mjestima novoredne liturgije: Večernja nedjelje Uskrsa ili Jutarnja 31. prosinca. Spomenuli su i rabina J. Neusnera koji u njoj prepoznaje "altruistični duh" itd.

Ovdje postoji post o majci Mirjam od Jaganjca Božjega, suvremenoj obraćenici sa židovstva koja je u Isusu prepoznala očekivanog Mesiju. Osnovala je kasnije redovničku zajednicu blisku Tradiciji. Za ovu sam priliku izdvojio izvanredan primjer jedne obitelji dvoje židovskih obraćenika na katoličku vjeru čiji su se članovi prinijeli Gospodinu kao žrtva za obraćenje svojih sunarodnjaka. Obitelj je to Ludwiga i Jansje Löb. Za Ludwiga je katolička vjera bila ispunjenje mesijanskog obećanja. Židovstvo je shvaćao kao pripremnu fazu. Svoje židovsko podrijetlo nikada nije skrivao, nego je štoviše htio obratiti sve svoje sunarodnjake kao što je i sam bio obraćen. Zastupao je shvaćanje da svaki Židov koji doista poznaje svoju religiju i želi je ispovijedati sa svim posljedicama u duhu, mora postati katolikom (usp. en, nj). Par je imao osmero djece od kojih je šestero izabralo duhovni stalež i to u Redu cistercita strožijega opsluživanja tj. trapistima. 

Osim životopisa na stranici opatije Koningshoeven, može se pronaći još i sljedeći kratki životopis iz pera A. Christensena o nedovoljno poznatoj braći i sestrama trapistima za koje se vodi postupak za beatifikaciju:

"Usred lijepo uređena groblja opatije Konogshoeven, Reda cistercita strožijega opsluživanja, u središnjem dijelu koji je rezerviran za opate, stoji neobičan granitni križ s poštovanjem okružen nizozemskim cvijećem:

'U spomen na našu braću, oca Ignacija, oca Nivarda i brata Lina iz obitelji Löb koji su 1942. u Auschwitzu umrli za ime Kristovo'.

Posjetitelj se pita zašto su za smrt odabrani samo ti koludri, prvenstveno što je Löb njemačko, a ne nizozemsko prezime. Iza toga se otvara jedna povijest čiji je svaki element dragocjen. Ta tri brata bili su sinovi jednog neobično talentiranog i pobožnog bračnog para, roditelja koji su se bili obratili na katoličku vjeru. Lutz i Jansje bili su posebni po nečemu što u modernim vremenima nema usporedbe; istodobno su imali tri sina u jednoj cistercitskoj opatiji i tri kćeri u drugom, jedinom ženskom cistercitskom samostanu u Nizozemskoj. Sve šestero tih izvanredno predanih kršćanskih muževa i žena uhitio je nacistički režim samo stoga što su bili semitskoga podrijetla. U svojim su patnjama pokazali herojsku vjernost i slobodni od svake ogorčenosti umrli za svoju vjeru. Isplati se promotriti ih izbližega:

Ludwig Löb, nadimkom Lutz, bio je otac obitelji vrijedne spomena. Rođen je u Porajnju 1881. u obitelji liberalnih židovskih roditelja. Otac mu je imao dobar posao odjećom u Den Haagu pa se 1882. cijela obitelj tamo preselila. Premda su sva Ludwigova djeca bila nizozemski državljani, on se sâm nikada nije odrekao svoga njemačkog državljanstva. 

Lutz je bio vrlo misaon, osjetljiv i plemenit mladić. Nakon interesa za marksizam, okrenuo se čitanju kardinala Merciera i ostalih te se tako zainteresirao za katoličku vjeru. Zaručio se za mladu židovsku gospođicu Johannu van Gelder (nadimkom Jansje), kći imućnih amsterdamskih izvoznika. Kažu da je za razliku od njega, ona bila žustra, talentirana i ekstrovertirana djevojka. Oboje su se krstili nekoliko dana prije svog vjenčanja 1906. godine. Ludwig je bio promjenjive sreće kao rudarski inženjer i profesor. Obitelj se iz Nizozemske preselila u Indoneziju, ali se naposljetku vratila natrag i nastanila u Bergenu op Zoomu. U međuvremenu je od 1908. do 1918. rođeno osmero djece. U Bergenu op Zoomu nalazili su se u snažno katoličkoj regiji. Nisu bili bogati, ali su njihove osobnosti rasle na zdrav način. Jansje je bila omiljena kao gostoprimka u gradu- 'Kod Löbovih je uvijek neko slavlje!'. Lutz je bio uglađen, omiljen nastavnik i voditelj mladeži. Bio je predan tihom razmatranju, studirao je sv. Bernarda, prevodio francuske knjige (uključujući Thibautov život dom C. Marmiona), svake je godine obavljao osmodnevne duhovne vježbe u nedalekoj opatiji Koningshoeven i svi su ga znali kao pravog svetca. 

Tako je došlo do toga da je najstariji sin Georg, kad je završio školu, htio postati svećenikom i nakon nešto teškoća i oklijevanja, 1926. stupio novicijat za korske koludre te trapističke opatije. I tako je to počelo. Nakon njega, došla su i njegova mlađa braća, Robert kao brat laik i Ernst kao korski koludar. U međuvremenu je i najstarija kći Lina osjetila istu privlačnost i htjela pristupiti k trapistkinjama. Najbliži je samostan bio frankofoni u Chimayu u južnoj Belgiji. Tu je ušla kao prva nizizemska djevojka- 'Prikazujem se za obraćenje Židova'. I za njom su došle dvije sestre, Doroteha i Louise. Godine 1937. sve su pošle u novoosnovani samostan u Berkel u Nizozemskoj, nedaleko od Koningshoevena. Tako su tu bila dva patra, jedan brat laik i tri koludrice iz iste obitelji, i svako od njih bilo je prava osobnost svoje vrste. Georg (dom Ignacije) bio je ekstrovertiran, srdačan i spreman pomoći. On i njegov brat Rober imali su katkad svojih poteškoća glede propusta, ali su ih dobro svladali. Robert (brat Lino) bio je pristao, aktivan i društven. Čak je sâm napravio tada zabranjeni radio s limenim krovom kao antenom i tajno slušao Hitlerove govore. Ernst (dom Nivard) bio je najozbiljniji- 'Koludar do srži'. Bio je zamjenik meštra novaka, dobro je vladao sobom, strog prema sebi, ali ljubazan prema ostalima. Nervoza mu je znala uzrokovati besane noći, ali muški je podnosio noćne vigilije i borio se protiv sna preko mnogih 'zadovoljština'. Lien, kako su zvali Linu (sestru Hedvigu), bila je ljubazna, majčinski zrela djevojka. Obnašala je različite službe u zajednici i bila je poznata kao uzorna redovnica, otvorena srca i spontana, no ne neumjereno. Door (Dorothea) i Wies (Louise), odnosno redovničkim imenima Marija Terezija i Veronika, bile su velikodušne u žrtvi i imale su nježnu ljubav prema Blaženoj Djevici. Međutim, tjelesno nisu bile tako jake kao Lien. Doma je ostalo samo dvoje djece; Hans i Paula. 

U međuvremenu je umro Lutz svetačkom smrću i imao je siromaški pogreb, kako je želio. Kratko nakon mlade mise oca Nivarda, umrla im je i majka Jansje.

Uzdigao se Treći Reich. Stigao je rat. Nacistički oklopnjaci su provalili u Nizozemsku. Nizozemski su biskupi u pastirskoj izjavi protestirali protiv okrutnosti prema Židovima. Umjesto da izravno napadnu hijerarhiju, komesar general Schmidt izabrao je varijantu da ih ušutka preko javno naviještene odmazde: tjedan dana kasnije obuhvaćeni su i svi Židovi katoličke vjere. To je razlog što se njihova susljedna smrt s pravom može nazvati mučeništvom pretrpljenim iz mržnje prema vjeri i učiteljskom auktoritetu Crkve.

U nedjelju ujutro, 2. kolovoza 1942., dok su koludrice u Berkelu još pjevale noćni oficij, stigla je policija i tražila da im izruče sestru Hedvigu i sestru Mariju Tereziju. Napustile su kor, kapelan im je dao svetu pričest i s osmjehom su pozdravile sve u blizini. 'Ne želite li pobjeći?' 'Ne, rekla sam našem Gospodinu: 'Predajem se Tebi; čini sa mnom što hoćeš'.' Sestra Veronika je ležala ozbiljno bolesna od tuberkuloze i nije bila uhićena. 

Kad su u policijskom vozilu stigli u Koningshoeven, SS-ovci su uzeli braću s noćnog oficija, no dopustili su dom Nivardu i dom Ignaciju da još jedanput odsluže svete mise. Otac Nivard je bio zamjetan po načinu kako je služio svetu misu svojim uobičajenim spokojem i svjesnom ozbiljnošću. Kad su ga pitali ne želi li pokušati pobjeći, dom Ignacije je odgovorio: 'Ali kako bi se to odrazilo na samostan? Zaprijetili su da će ubiti desetero otaca ako ne pođemo s njima'. Jednom drugom bratu je rekao: 'Dok se ponovo ne vidimo u nebu'. Prva reakcija brata Lina je bila da bježi, ali pomirio se s neizbježnim i ministrirao svom bratu dom Ignaciju.

Kad su braća izašla i otišla u vozilo te ugledala svoje sestre koje nisu vidjeli 12 ili 14 godina, susret je bio srdačan i pun radosti. Zapanjeni SS-ovac im je rekao: 'Mislite da ste odvedeni na zabavu?!' 'Tako je'- odvratila je sestra Hedviga- 'vi nam samo pomažete da brže stignemo u nebo!' Toga je dana uhićeno barem 300 katoličkih Židova i odvedeno u sabirno središte Amersfoort, a zatim u logor Westerbork na njemačkoj granici. Spominje se da su u to vrijeme nacisti još mislili da će Amerika njihovim žrtvama osigurati utočište, pa su im postavljali detaljna pitanja o prijateljima i rođacima u Americi i to bilježili. No, vlada SAD-a nije pristala prihvatiti ih. Löbovi su bili u briljantnom društvu s liječnicima, intelektualcima, učenim dominikanskim patrima i sestrama i u društvu s velikom karmelićankom sestrom Benediktom od Križa, Edith Stein. Zbog silne snage njena karaktera, potonja je bila prirodna predvodnica skupine redovnika koji su skupa molili oficij i krunicu. 

Svjedoci kažu da su oba svećenika iz obitelji Löbovih bila djelatna u tješenju i u slušanju ispovijedi, a koludrice su bile hrabre i spremne pomoći, posebno djeci. To je otprilike sve što znamo. Skupina je bila odvedena u strašni logor Auschwitz u Poljskoj gdje jedan dokument nacista kratko i šturo bilježi njihove datume rođenja i smrti: kolovoz i rujan 1942. Nepotvrđeni izvještaj jednoga anonimnog pisma kaže da su oci Ignacije i Nivard, zato što su ispovijedali, bili izvedeni pred streljački vod s dvojicom poljskih i dvojicom grčkih svećenika, a otac Nivard, nekoć zamjenik meštra novaka, prije nego što su ispaljeni hitci, uzviknuo je: 'Za novicijat Koningshoevena!'

Bolesnu sestru Veroniku su nacisti odveli u Westerbork, no nakon 8 ili 10 dana su je pustili. Poglavarice su je slale u razne bolnice i napokon je umrla u svom samostanu u kolovozu 1944. Najmlađi brat Hans uhićen je i poslan na prisilni rad u rudniku cinka u Poljskoj. Kad su komunisti uznapredovali, odvezen je zapadnije na otvorenom transportnom kamionu. Smrzla su mu se stopala i umro je u bolničkoj baraci u Auschwitzu u veljači 1945. Najmlađa kći Paula, udana za Nizozemca, ostala je tijekom rata skrivena u kući odvažnih katolika iz Nymegena i jedina je iz obitelji preživjela rat." 

Izvor: TOTUS CATHOLICUS, Dom C. de Chergé