subota, listopada 31, 2015

1 400 000

Mjesec krunice dolazi kraju i nastaje novi u kojem se pobožnost više usmjerava na molitvu za duše u čistilištu. Tema današnjeg posta je jedan svetac koji povezuje te dvije pobožnosti.

Ivan de Arcas Sánchez rođen je 2. ožujka 1585. u Riberi del Fresno (Badajoz) u Extremaduri. Ostao je bez roditelja već kao četverogodišnjak. Najprije mu je umro otac, a malo zatim i majka. Završio je tako kao pastir kod svojih ujaka. Područja za ispašu su se nazivala las Macías, a pastirići los Macías pa otuda drugačije prezime po kojem je postao poznat. Kad je imao osam godina, ukazao mu se dječak koji je rekao da je sv. Ivan Evanđelist i da će ga jednog dana odvesti u daleke krajeve. 

Do dvadesete je godine živio kao pastir, a zatim  oko 1605. odlazi u Jerez de la Fronteru gdje se sprijateljio s dominikancima. Potom je u Sevilli stupio u službu nekog trgovca stokom s kojim je 1616. otišao u Cartagenu u Kolumbiji. Kako je u Novom svijetu ostao bez posla, 1622. otišao je još dalje. Kopnom je nakon četiri i pol mjeseca teškoga putovanja, dijelom pješice, a dijelom na muli, stigao u Limu, zvanu Ciudad de Los Reyes- Grad Kraljeva. 

Radio je na poljima na periferiji grada, ali sve je više osjećao duhovni poziv. Kad je imao trideset i sedam godina, 1622., zatražio je dominikanski habit braće laika u samostanu Sv. Marije Magdalene. Zavjetovao se 23. siječnja 1623. Sljedećih je dvadesetak godina, sve do smrti, bio samostanski vratar. Ta dužnost nije baš odgovorala njegovoj naravi sklonoj povučenosti i samoći, ali ju je prihvatio iz poslušnosti. Na tom se mjestu istaknuo svojom požrtvovnošću i djelima milosrđa prema prosjacima, bolesnima i drugima kojima je trebala pomoć. Premda gotovo da nije imao nikakve naobrazbe, poučavao ih je vjerskim istinama i poticao da ljube Boga, vrše kršćanske krjeposti i budu strpljivi. Iako su njegovu vratariju od oltara u crkvi dijelila tri-četiri zida, za vrijeme podizanja mogao je na čudesan način gledati Svetotajstvo. Njegov je savjet cijenio i sam potkralj don Petar de Toledo y Leyva koji je 1643. Gospu od Ružarija proglasio zaštitnicom Perua. 

Ivanov je život prepun čudesnih događaja. Jedne je noći Limu potresao strašan potres. U to je vrijeme zajednica molila oficij u koru, a brat laik fra Ivan molio je u kapeli Gospe od Ružarija. Na prvi znak potresa svi su pobjegli u samostanski vrt da budu sigurni od rušenja građevine. Potrčao je i Ivan, ali je tad čuo glas: "Fra Ivane, fra Ivane, kamo ćeš?" Odgovorio je: "Gospo, želim kao i ostali pobjeći od srdžbe Vašega presvetog Sina". Na to je Marija odgovorila: "Vrati se i budi miran jer sam ja ovdje". Ivan je poslušao i ostao moleći Djevicu da bude milostiva kršćanskom puku. Kad je potres prestao, podigao je oči i vidio kako sjaj Gospina lica obasjava čitavu kapelu. 

Osobno se brinuo oko hrane za siromahe, a onima koji su osiromašili, no sramili su se zbog svog položaja pojaviti skupa s ostalim siromasima, tajno je slao jelo i milostinju. Siromašne je svećenike posluživao na koljenima u posebnoj blagovaonici. Na Ivanovu je molitvu Gospodin čudesno umnažao hranu tako da nije bilo oskudice. Zbog toga ga zovu svetcem zaimače.


Međutim, svetac je držao da "osoba koja vrijeđa Boga nije dostojna primiti milostinju". Nekoj ženi koja je svoj grješan život ispričavala siromaštvom, odbio je pomoći dok se ne promijeni. To ju je odbijanje vodilo do pokajanja i promjene života. Kad bi doznao za neku uvredu prema Vrhovnom Dobru, Bogu, ražalostio bi se i govorio: "Kada će, Gospodine, prestati toliki grijesi?"




U tjelesnim je djelima milosrđa imao posebnog suradnika- magarca koji je nosio dvije velike košare. Svakog ga je dana samoga slao u prošnju. Magarčić je revno obilazio trgovine i druge kuće i nije se micao s ulaza dok ljudi ne bi nešto ubacili. Obišao bi čitav grad pa iako je u košarama znalo biti i novca, nitko se ne bi usudio nešto uzeti jer je magarac znao braniti milostinju udarcima i ugrizima.

Svetac je imao običaj svake noći moliti čitavu krunicu na koljenima. Jedan dio je molio za duše u čistilištu, drugi za redovnike, a treći za svoju rodbinu, prijatelje i dobročinitelje. Dok je jednom molio u kapeli Gospe od Ružarija odjenom je začuo udarac. Vidio je sjenu okruženu plamenovima i čuo glas koji mu je rekao: "Ja sam fra Ivan Sayago, upravo sam umro i jako sam potrebit tvojih molitava i pomoći da- zadovoljivši njima božansku pravdu- izađem iz ovih nadoknadnih muka". Četvrte mu se noći ukazala duša toga redovnika, sada svijetla, da mu kaže kako ga je Gospa zahvaljujući njegovim molitvama i pokori izvela iz čistilišta i odvela u vječno blaženstvo. Na času svoje smrti svetac je pod poslušnost morao otkriti da je tijekom svoga života iz čistilišta oslobodio milijun i četiri stotine tisuća duša. To je razlog što ga katkad nazivaju još i lopovom ili pljačkašem čistilišta. 


Imao je dar levitacije, viđenja budućih događaja, ozdravljanja stradalih... Strogo je živio zavjet siromaštva. U ćeliji nije imao ni pravu postelju, već je preko drvenog podesta bila prebačena goveđa koža, a u podnožju je bila deka. Zatim seljačka stolica i stara kutija koja je služila kao ormar. Jedino lijepo u toj sobici bila je slika Gospe Betlehemske na uzglavlju.

Ivan je umro 16. rujna 1645. u dobi od šezdeset godina. Papa Grgur XVI. proglasio ga je blaženim 22. listopada 1837., a Pavao VI. svetim 28. rujna 1975.

Ove se godine, dakle, obilježava 430. godina od rođenja i 370. godina od smrti sv. Ivana Macíasa, a prošle je bilo 65 godina od čuda s rižom koje je dovelo do njegove kanonizacije. To čudo umnažanja materije dogodilo se 25. siječnja 1949. u Domu Nazaret Ustanove sv. Josipa u Olivenzi (Badajoz), u kojem se školovalo i živjelo oko pedesetero djece. Ručak se služio i za korisnike župne pučke kuhinje koju su naizmjence opskrbljivale dobrostojeće obitelji.

No, spomenutog dana je kuharica Leandra Rebollo bila zabrinuta jer obitelj koja je trebala donijeti namirnice nije došla.

Imala je samo 750 g riže. Pobožnim je uzdahom zazvala tada blaženog Ivana Macíasa koji je rodom iz iste španjolske provincije, da siromasi ne ostanu bez jela. 


Kad je ponovo pogledala lonac, vidjela je mnogo veću količinu koja se kuhala, nego što je bila stavila. Iz lonca se počelo prelijevati pa je morala uzeti nove posude. Kuharica je pozvala župnika L. Zambrana i ravnateljicu M. Gragera Vargas koji su postali svjedoci čuda. Međutim, nisu bili jedini. Čudo je neprekidno trajalo četiri sata. Od početne četiri šalice riže moglo je sada blagovati pedesetero djece iz doma i još sto siromaha, na čuđenje mještana koji su nagrnuli da to vide. Sve je prestalo kad je župnik, nakon što su svi jeli, rekao: "Dosta!"


Svećenik je sačuvao uzorke ove nastale riže koji pokazuju da se ona ni po čemu ne razlikuje od obične. Povodom šezdesete obljetnice čuda, prije šest godina, biskup S. García Aracil otkrio je mural u župnom centru kao podsjetnik na događaj budućim generacijama.

U svezi sa sv. Ivanom postoji još jedna zanimljivost. Prošloga rujna je ekipa istog stručnjaka koji je prošle godine rekonstruirao lice svetog Antuna Padovanskog, predstavila naravno lice sv. Ivana Macíasa, a trećeg studenog će u bazilici Ružarija u Limi biti prikazano i pravo lice sv. Martina de Porresa, suvremenika sv. Ivana Macíasa.

Prema; fatima.org.pedominicos.org
Slike: fraymartindeporres.com (1, 3), imagenes religiosas (2), Prelatura de Caravelí (4), Hermandad de Caballeros SMPYSJMOP (5, 6), Parroquia en Olivenza (7)

petak, listopada 30, 2015

Nova provincija

Nekoliko vijesti o napredovanju Ustanove Krista Kralja.

"Tradicijska Ustanova Krista Kralja i Velikog Svećenika u Griciglianu kod Firence krajem ljeta je održala godišnji generalni kapitul. U Griciglianu se također nalazi matična kuća i međunarodno svećeničko sjemenište Sv. Filipa Nerija ove zajednice svećenika koji žive na način svjetovnih kanonika. Na generalnom se kapitulu okupilo 89 kanonika (svećenika i đakona) koji djeluju u 11 država. Težište Ustanove koja je osnovana 1990. je u Francuskoj gdje svjetovni kanonici djeluju u dušobrižništvu u dvadeset i tri biskupije. 


- Italija uspostavljena kao treća provincija Ustanove

Osim 89 kanonika s pravom glasa okupljenih na kapitulu, Ustanova broji i oko 80 sjemeništaraca, zatim svećenika povezanih s Ustanovom bez prava glasa, ogranak klerikalnih oblata, žensku granu klanjateljica Kraljevskog Srca Isusova i laičku Zajednicu Presvetog Srca.

Generalni je kapitul uspostavio novu, talijansku, provinciju i kanonika J. Luzuya postavio za prvoga provincijala. U Italiji su zahvaljujući motupropriju 'Summorum Pontificum' svećenici Ustanove djelatni u šest dijeceza. Italija je nakon Francuske i SAD-a, treća samostalna provincija. Sva ostala dušobrižnička područja, među njima i ona njemačkoga jezičnog prostora s jednom kanoničkom podružnicom u Bavarskoj i samostanom sestara u Engelportu u Falačkom Porajnju, podliježu izravno matičnoj kući.

Generalnog vikara Ustanove, njemačkoga kanonika msgr. R. Schmitza, koji je do sada bio američki provincijal, generalni kapitul je postavio za provincijala u Francuskoj. Novi američki provincijal postao je M. Talarico. Američku je provinciju na blagdan Gospe od Ružarija pogodio požar. Čikaška crkva Krista Kralja u kojoj Ustanova djeluje postala je plijenom plamena.

U rujnu je u međunarodnom svećeničkom sjemeništu Sv. Filipa Nerija započela nova studijska godina. Ove su godine zabilježili 18 novih ulazaka u sjemenište [Piovu bratstvu su također ove godine pristupila 53 mladića, a Petrovu bratstvu njih 38].

- Generalni kapitul jača karizmu Ustanove

Njemačka internetska stranica Ustanove Krista Kralja piše nakon generalnog kapitula 2015.:

'Ovi su dani uvijek posebna radost i nutarnje ohrabrenje za naše svećenike koji pristižu iz cijeloga svijeta i koji su kao članovi jedne duhovne obitelji na neki način stigli doma. Osim službenoga dnevnog programa, važan je aspekt i bratsko druženje i duhovna razmjena. Program se sastojao prvenstveno od liturgije- jedan je dan pontifikalnu sv. misu služio Preuzvišeni msgr. G. Sciacca, kurijalni biskup- zatim od zajedničke molitve oficija i predavanjâ za produbljenje duhovnosti Ustanove. Zadnjeg dana kapitula su se svećenici u procesiji zaputili u kuću sestara klanjateljica Kraljevskog Srca Isusova, da tamo obnove posvetu Presvetom Srcu i počaste relikviju sv. Franje Saleškog.

Obogaćeni milošću, svećenici su se vratili natrag k svom apostolatu ili ih je generalni prior poslao na nove zadaće, dok novi svećenici nakon završetka Kapitula započinju svoju novu dužnost'- stoji na njemačkoj stranici Ustanove."

Izvor: Katholisches.info
Slika: Orbis Catholicus Secundus

četvrtak, listopada 29, 2015

Restauracije

U listopadu prošle godine bila je objavljena vijest (1, 2) da su redokanonici Majke Božje iz Lagrassea dobili nagradu za restauraciju svoje opatije. 

Otkad su se 2004. preselili u Lagrasse, jedna od važnih zadaća im je bila obnova toga drevnog samostana koji je nastao u VIII. st. pod zaštitom Karla Velikog i proširivao se u kasnijim stoljećima. Vlasništvo nad opatijom koja je od 1923. spomenik kulture, podijeljeno je između Generalnog vijeća Departmana Aude i augustinskih samostanskih kanonika Majke Božje. Trud na obnovi zgrada iz XVIII. st. im se isplatio na način kojem se možda nisu nadali. Dobili su Veliki trofej za najljepšu restauraciju za 2014. godinu (3, 4, 5, 6). Zajedno su ga dodijelili zaklada Monuments Historiques, Le Figaro Magazine, Propriétés de France i La Demeure Historique. Radi se o najprestižnijoj nacionalnoj nagradi za restauraciju namijenjenu privatnim građevinama koje su otvorene javnosti, a uz nju su dobili i novčani iznos od 30 000 €.


Povodom dodjele nagrade, Le Figaro Magazine, osim što je u tiskanom izdanju opatiji posvetio više stranica, snimio je i video o životu redokanonika u drevnom samostanu. Obnova nije samo očuvala dragulj Languedoca, nego je također omogućila razvitak tradicijskog apostolata regularnih kanonika koji i dalje nastavljaju s obnovom opatije.

S njima je povezan samostan redokanonicâ Majke Božje koji se 2008. godine iz Biskupije Gap preselio u Azille, i to u bivši samostan klarisa koletinki koje su u njemu živjele od 1361. do 2008


Na čelu dvadesetak kanonica od 27. listopada 2012. je majka Faustina Marija od Djeteta Isusa. Ona je kao priorica naslijedila majku Mariju od Svetog Srca koja je preminula 1. listopada 2012. u 79. godini.

Od dolaska su sestre već poduzele neke radove uz pomoć donatora, a sada su krenule na daljnje nužne popravke, instalacije (voda, struja, grijanje), uređenje krovišta i pregradnju prostorija. 


Mlada se priorica stoga nedavno obratila dobročiniteljima za pomoć oko uređenja samostana kako bi mogle odgovoriti svom kanoničkom pozivu i radu s vjernicima u optimalnim uvjetima. Tiskale su i letak u kojem su navele sve planirano s ukupnom cijenom radova i poreznim olakšicama. Listić se u PDF-u može preuzeti na dolje navedenoj poveznici na stranici Riposte catholique, kao i gornji letak redokanonikâ.

Slike: Riposte catholique (redokanonici, redokanonice)

srijeda, listopada 28, 2015

Poniženi moral

Sinoda o obitelji je završila, ali neizvjesnost koju je donijela ostaje. U nastavku je razmišljanje povjesničara R. de Matteija:

"Dan nakon XIV. redovite Biskupske sinode o temi obitelji, čini se da su svi pobijedili. Papa Franjo je pobijedio jer mu je uspjelo pronaći kompromisni tekst između dviju protuslovnih pozicija; pobijedili su progresivci jer usvojeni tekst razvedene koji su ponovo civilno vjenčani pripušta k pričesti; pobijedili su konzervativci jer dokument nigdje izričito ne spominje pričest za razvedene i odbacuje 'homobrak' i teoriju gendera.

Da bolje shvatimo kako su protekle stvari u stvarnosti, moramo se vratiti k večeri 22. listopada kad je sinodalnim ocima bio dan završni izvještaj, koji je bilo izradilo jedno 'ad hoc' povjerenstvo na temelju amandmana ('modi') na 'Instrumentum laboris', koje su predložile radne skupine podijeljene prema jezicima ('circuli minores').

Na veliko iznenađenje sinodalnih otaca, u četvrtak navečer im je bio dan samo tekst na talijanskom jeziku s izričitom zabranom da ga komuniciraju ne samo novinstvu, nego i 51 auditoru i drugim sudionicima skupa. Tekst uopće nije u obzir uzeo 1355 amandmana koji su bili predloženi tijekom prethodnih triju tjedana Sinode i u bîti je opet predlagao provođenje 'Instrumentuma laboris', uključujući i one paragrafe koji su u auli naišli na najviše otpora: one o homoseksualnosti i o razvedenima koji su ponovo civilno vjenčani. Diskusija je bila određena za sljedeće jutro s mogućnošću da se  te noći pripreme novi amandmani na tekst napisan na jeziku kojim vlada samo manji dio otaca. 

Ujutro, 23. listopada, papa Franjo koji je pozorno pratio rad Sinode, našao se suočen s neočekivanim odbacivanjem dokumenta tog povjerenstva. Riječ je bio uzeo 51 sinodalni otac od kojih se većina izjasnila protiv teksta koji je predložio Papa. Među njima i kardinali M. Ouellet, PSS, prefekt Kongregacije za biskupe; J. E. Kurtz, predsjednik Biskupske konferencije SAD-a; A. Bagnasco, predsjednik Talijanske biskupske konferencije; J. L. Urosa Savino, nadbiskup Caracasa; C. Caffarra, nadbiskup bolonjski; nadbiskupi S. Gądecki, predsjednik Poljske biskupske konferencije; H. Hoser, SAC, biskup varšavski s osobnim naslovom nadbiskupa; Z. Stankevičs, nadbiskup Rige; T. Kondrusiewicz, nadbiskup Minska; I. Bessi Dogbo, biskup Katiole u Obali Bjelokosti; H. B. S. Lonczyna, MSU, biskup Eparhije Svete Obitelji u Londonu Ukrajinaca bizantskog obreda i mnogi drugi. Svi su u različitom tonu izrazili svoje neslaganje s tekstom. 

Dokument zasigurno nije mogao biti ponovo predstavljen sljedećeg dana u auli bez rizika da ostane u manjini i da proizvede težak rascjep. Kompromisno je rješenje pronađeno na tragu puta koji su orisali njemački teolozi iz 'Circulusa germanicusa'; radne skupine koja je uključivala kard. Kaspera, ikonu progresizma, i kard. Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere. Povjerenstvo je između petka popodne i subote ujutro izradilo novi tekst koji je čitan u auli u subotu ujutro, 24. listopada, a zatim se popodne o njemu glasovalo. Za sva 94 paragrafa je dobio potrebnu dvotrećinsku većinu koja od 265 nazočnih sinodalnih otaca iznosi 177 glasova.

Na subotnjoj tiskovnoj konferenciji u 13 sati kard. Schönborn je anticipirao rezultat glede najspornije točke, one o rastavljenima i ponovo civilno vjenčanima: 'Govori se o tomu, govori se vrlo pozorno, ali ključna je riječ 'razlikovanje' [discernimento], i sve vas pozivam da mislite na to da nema crno ili bijelo, jednostavno 'da' ili 'ne', treba razlikovati, i to je upravo riječ svetog Ivana Pavla II. u 'Familiaris Consortio': obveza vježbanja razlikovanja jer su situacije različite i papa Franjo je potrebu toga razlikovanja, kao dobar isusovac, naučio već u svojoj mladosti: razlikovanje znači pokušati razumjeti kakva je situacija te obitelji ili te osobe'.

Razlikovanje i integracija također je naslov paragrafa 84, 85 i 86. Prijeporni paragraf br. 85, koji sadrži otvaranje prema rastavljenima koji su ponovo civilno vjenčani i mogućnost da primaju sakramente- iako pričest nije izravno spomenuta- potvrđen je sa 178 glasova 'za', 80 'protiv' i 7 'suzdržanih'. Samo jedan glas više, s obzirom da dvije trećine iznose 177 glasova.

Slika pape Franje iz Biskupske sinode ne proizlazi ojačana, nego potamnjena i oslabljena. Dokument koji je podupirao javno je odbacila većina sinodalnih otaca ujutro, 23. listopada, što je bio njegov 'crni dan'. Zaključni govor pape Bergoglija ne izražava nikakav entuzijazam za 'Relatio finalis', nego opetovano nezadovoljstvo protiv sinodalnih otaca koji su branili tradicionalne pozicije. Zato je u subotu navečer Papa među ostalim kazao:

'Otkrita su i 'zatvorena srca' koja se često skrivaju iza crkvenoga nauka ili iza dobrih namjera, kako bi zasjeli na Mojsijevu stolicu i sudili – neki put s nadmoću i površno – teške slučajeve i ranjene obitelji. [...] Otvoreni su horizonti za nadilaženje svake 'konspirativne hermeneutike' i 'zatvorenih vidika', radi obrane i utemeljenja slobode djece Božje; radi prenošenja ljepote kršćanske Vijesti, katkada prekrivene hrđom jezične arhaičnosti ili jednostavno nerazumljivošću.' [IKA]

Tvrde riječi koje izražavaju ogorčenost i nezadovoljstvo, ali zasigurno ne odaju pobjednika. 

I progresivci su poraženi jer ne samo da je uklonjena svaka pozitivna referencija na istospolnost, nego je i otvaranje prema rastavljenima koji su ponovo civilno vjenčani mnogo manje eksplicitno nego što bi se nadali. Ipak, ni konzervativci ne mogu proglasiti pobjedu. Ako je 80 sinodalnih otaca (trećina skupa) glasovalo protiv paragrafa 86, to će reći ga ne drže zadovoljavajućim. Činjenica da je taj paragraf prošao za jedna glas, ne neutralizira otrov koji sadrži. 

Prema 'Relatio finalis', sudjelovanje rastavljenih i ponovo civilno vjenčanih u crkvenom životu može se izraziti u 'različitim službama'. Nužno je dakle: 'razlikovati koji se od različitih oblika isključivanja koji se trenutačno prakticiraju u liturgijskom, pastoralnom, edukativnom i institucionalnom području, mogu nadići. Oni se ne smiju samo osjećati neizopćenima, nego trebaju moći živjeti i sazrijevati kao živi članovi Crkve' (br. 84);

'put praćenja i razlikovanja te vjernike orijentira da postanu svjesni svoje situacije pred Bogom. Razgovor sa svećenikom, 'in foro interno', služi formiranju konkretne prosudbe o tomu što sprječava mogućnost punijeg sudjelovanja u životu Crkve i o koracima koji mogu tomu ići u korist i činiti da ono raste' (86).

Ali, što znači biti 'živi članovi' Crkve ako ne nalaziti se u stanju milosti i primati svetu pričest? A 'punije sudjelovanje u životu Crkve' ne uključuje li, za laika, sudjelovanje u sakramentu Euharistije [tj. primanje Oltarskog Sakramenta]? Kaže se da se oblici isključivanja koji se prakticiraju na liturgijskom, pastoralnom, edukativnom i institucionalnom području mogu nadići, 'od slučaja do slučaja', slijedeći 'via discretionis'. Može li se prevladati isključenost od sakramentalne pričesti? Tekst to ne tvrdi, ali niti ne isključuje. Vrata nisu širom otvorena, ali su odškrinuta pa se ne može tvrditi da nisu otvorena.

'Relatio' ne potvrđuje pravo razvedenih koji su se ponovo civilno vjenčali na primanje pričesti (ni time pravo na preljub), ali zapravo niječe Crkvi pravo da stanje rastavljenih koji su ponovo vjenčani definira kao preljub, ostavljajući odgovornost za vrjednovanje savjesti pastirâ i samih rastavljenih i ponovo vjenčanih. Da kažemo jezikom dokumenta 'Dignitatis humanae': ne radi se o 'afirmativnom' pravu na preljub, nego o 'negativnom' pravu da se ne bude spriječen u njegovu prakticiranju, drugim riječima, o 'imunosti od svake prisile u moralnim pitanjima'. Jednako kao što je u 'Dignitatis humanae' izbrisana temeljna razlika između 'foruma internuma', glede vječnog spasenja pojedinih vjernika, i 'foruma externuma' koji se odnosi na opće dobro zajednice vjernika. Pričest nije puki individualni čin, nego javni čin koji se izvršava pred vjerničkom zajednicom. Crkva je ne ulazeći u 'forum internum' uvijek zabranjivala pričest rastavljenih i ponovo civilno vjenčanih jer se tu radi o javnom grijehu koji se čini u 'forumu externumu'. Ovdje savjest apsorbira moralni zakon pa savjest postaje ne samo bogoslovno i moralno novo mjesto, nego i crkvenopravno. 'Relatio finalis' se pod tim aspektom dobro slaže s dva zadnja motuproprija pape Franje čije je značenje naglasio povjesničar [A. Melloni] Bolonjske [progresivne] škole, 23. listopada 2015.: 'Time što je biskupima vratio sud o ništavosti, Bergoglio nije promijenio status rastavljenih, nego je zapravo prešutno napravio ogroman čin reforme papinstva'.

Dodjeljivanje ovlasti dijecezanskom biskupu da kao jedini sudac diskrecijski provodi kratak proces i dođe do presude, analogno je davanju biskupu ovlasti u pronicanju [discernimento] moralnih uvjeta rastavljenih i ponovo vjenčanih. Ako mjesni biskup dođe do zaključka da je put duhovnoga rasta i produbljenja jedne osobe koja živi u novoj vezi dovršen, ta će osoba moći primati pričest. 

Govor pape Franje na Sinodi, 17. listopada 2015., u 'decentralizaciji' naznačuje crkvenu projekciju morala 'od slučaja do slučaja'. Kasnije, 24. listopada, izjavio je: 

'Vidjeli smo i mimo dogmatskih pitanja koja je Učiteljstvo Crkve jasno odredilo, da se ono što biskupu s jednog kontinenta izgleda normalno, biskupu s nekog drugog kontinenta može izgledati čudno, skoro kao skandal; ono što se smatra kršenjem prava u jednom društvu, može biti očito i nedodirljivo pravilo u drugom; ono što je za neke sloboda savjesti, za druge može biti samo zbrka. Zapravo, kulture su međusobno vrlo različite i svako se opće načelo treba inkulturirati ako se želi opsluživati i primjenjivati'.

Moral inkulturacije, moral 'od slučaja do slučaja', relativizira i raspušta moralni zakon koji je po definiciji apsolutan i univerzalan. Nema ni dobrih namjera ni olakšavajućih okolnosti koje mogu loš čin pretvoriti u dobar ili obratno. Katolički moral ne dopušta izuzetaka: ili je apsolutan i univerzalan ili nije moralni zakon. Dakle, nisu posve u krivu novine koje su 'Relatio finalis' predstavljale naslovom: 'Pala apsolutna zabrana pričesti za razvedne i ponovo vjenčane'.

Zaključak je da se nalazimo pred dvoznačnim i protuslovnim dokumentom koji svima dopušta da proglase pobjedu; premda nitko nije pobijedio. Svi su pobijeđeni, počevši s katoličkim moralom koji sa Sinode o obitelji zaključene 24. listopada 2015. izlazi duboko ponižen."

Izvor; CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.infoRORATE CÆLI

Krist u ljepoti liturgije

Od 22. do 25. listopada 2015. u Rimu se odvijalo tradicijsko hodočašće organizacije Coetus Internationalis Summorum Pontificum (1, 2, 3). 


U četvrtak 22. listopada u crkvi Presvetog Trojstva dei Pellegrini, bila je pontifikalna Večernja s biskupom J. R. Laiseom, OFM Cap. koji je postao poznat po svojoj knjizi protiv pričesti na ruke.


Sljedeći je dan bio posvećen liku sv. Filipa Nerija. U petak ujutro, 23. listopada, na Angelicumu se održao susret svećenika o značenju nauka sv. Tome Akvinskog za današnju svećeničku formaciju. Poslijepodne je bio križni put, a navečer u crkvi Svete Marije in Campitelli krunica i pontifikalna misa tajnika Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei msgr. G. Pozza na kojoj je bio nazočan i kard. Brandmüller. Euharistijsko klanjanje upriličeno je u bazilici Sv. Lovre in Damaso, 24. listopada u 9.30 sati. Odmah nakon adoracije uslijedila je svečana procesija do bazilike Sv. Petra koju je vodio opat Fontgombaulta dom J. Pateau. 


U podne je održana sveta misa u bazilici Sv. Petra na oltaru Katedre. Celebrirao je msgr. Laise, OFM Cap., a propovijedao msgr. L. Negri- ovdje ima svoju oznaku


Popodne u 15.30 na Papinskom patrističkom institutu Augustinianum predstavljena je knjiga msgr. Laisea, Pričest na ruku. Povijest jedne zloporabe. Zadnju je hodočasničku misu služio opat Pateau, na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada u Personalnoj župi Presvetog Trojstva dei Pellegrini koja pripada Svećeničkom bratstvu sv. Petra. 


Za glazbu su bile zadužene sestre franjevke Bezgrješne, Schola svete Cecilije i Cantus Magnus.


Hodočašće se poklopilo sa Sinodom o obitelji i Generalnom skupštinom Međunarodne federacije Una voce. Usto je udruga Gospe Fatimske održala susret s temom Branimo vjeru- štitimo obitelj na kojoj su sudjelovali J. Vennari, C. Ferrara i dr.


Preko Državnog tajništva hodočasnicima je upućeno pismo s apostolskim blagoslovom pape Franje koje je u bazilici Sv. Petra, 24. listopada pročitao tajnik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei:



"Njegovoj Preuzvišenosti
msgr. G. Pozzu
tajniku Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'
00120 Vatikanski Grad

Prigodom hodočašća u Rim udruge 'Coetus Internationalis Summorum Pontificum' koja u Crkvi čuva živom drevnu rimsku liturgiju, Sveti Otac Franjo šalje svoje srdačne pozdrave zajedno sa željom da sudjelovanje u tom pobožnom pohodu apostolskim grobovima pobudi gorljivu privrženost prema Kristu koji se slavi u ljepoti liturgije, koja nas vodi k promatranju Gospodina preobražena u svjetlu svoje slave i neka donese obnovljeni polet za svjedočenjem vječne poruke kršćanske vjere. Njegova Svetost zaziva obilje darova Božanskoga Duha i majčinsku zaštitu Majke Božje te, dok moli da ustraju u molitvi u potporu njegove Petrovske službe, od srca Vašoj Preuzvišenosti, biskupima sudionicima, svećenicima i svim nazočnim vjernicima na svetoj celebraciji, udjeljuje zatraženi apostolski blagoslov, u korist plodnoga putovanja s Crkvom.

P. kard. Parolin
državni tajnik Njegove Svetosti"



Izvor: NLMunacumpapanostro.com
Slike: Facebook/FatimaCenter (1), Twitter.com/Messainlatino.it (2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 10), unacumpapanostro.com (9)

srijeda, listopada 21, 2015

Sluga Pravoga Kralja

Bože, naš Oče, u blaženom caru i kralju Karlu [1, 2] darovao si nam uzor za nasljedovanje. U krajnje složenim vremenima preuzeo je svoju tešku službu ne gubeći vjeru. Uvijek se orijentirao prema Tvojemu Sinu, Pravom Kralju. Provodio je život u poniznosti, srdačnoj ljubavi prema siromašnima i u nesebičnoj zauzetosti za mir. I u smrtnoj se nevolji posve pouzdavao u Te i sve stavio u Tvoje ruke.


Svemogući i milosrdni Oče, molimo Te, podaj nam po zagovoru blaženoga cara i kralja Karla i u najtežim situacijama bezuvjetno pouzdanje u Te, i hrabrost da nasljedujemo primjer Tvojega jedinoga Sina. Otvori naša srca za siromahe i okrijepi našu zauzetost za mirom u obiteljima i među narodima. To Te molimo po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Prema: emperorcharles.org (1, 2)
Slika: S. M. Igreja em Fotos

utorak, listopada 20, 2015

Crkva dviju brzina

Opširan osvrt R. de Matteija na posljedice mogućeg ostvarenja nakane pape Franje da decentralizira Crkvu, o čemu je bilo riječi i u prethodnom postu. 

"Papa Franjo je 17. listopada 2015. navijestio kako će završiti Sinoda o obitelji. Nekoliko dana prije kraja zasjedanja, biskupski se skup nalazi u slijepoj ulici, a izlaz je- prema Papi- decentralizacija Crkve [1].

U slijepu se ulicu zapalo zbog podjele između onih koji u auli žele čvrsto osnažiti trajno Učiteljstvo o braku i 'inovatora' koji dvotisućljetno crkveno učenje, poglavito istinu evanđelja, žele oboriti. Naime, Kristova je riječ, božanski i naravni zakon, da se valjan, sklopljen i izvršen [ratum et consummatum], brak krštenika ne može rastaviti ni iz kojeg razloga na svijetu.

Samo jedna iznimka poništila bi apsolutnu i univerzalnu vrijednost toga zakona, a padne li taj zakon, s njim bi pala čitava moralna konstrukcija Crkve. Ili je brak nerazrješiv ili nije. Ne može se dopustiti razdvajanje između naviještanja načela i njegove primjene. Između mislî i riječî te između riječî i činjenica, Crkva zahtijeva radikalnu koherentnost, istu koju su tijekom povijesti posvjedočili mučenici.

Načelo prema kojem se doktrina ne mijenja, ali se mijenja njena pastoralna primjena, uvodi klin između nerazdvojivih dimenzija kršćanstva: istine i života. Razdvajanje između doktrine i prakse ne proizlazi iz katoličkog nauka, već iz hegelovske i marksističke filozofije koje preokreću tradicionalni aksiom prema kojem 'agere sequitur esse'. Djelovanje, prema viđenju inovatorâ, prethodi tomu 'esse' i uvjetuje ga. Iskustvo ne živi istinu, nego je stvara. To je smisao govora koji je kard. Schönborn održao u spomen 50. obljetnice Sinode. Istoga dana kada je govorio papa Franjo [2]. 'Vjera se ne može zastupati, nego samo svjedočiti'- ustvrdio je bečki nadbiskup, potvrđujući tako primat 'svjedočanstva' nad doktrinom. Mučenik [it. martire] na grčkom znači svjedok, ali za mučenike svjedočiti znači živjeti istinu, dok za inovatore znači izdati je, ponovo je izmisliti u iskustvu.

Prvenstvo pastoralne prakse nad naukom određeno je na sljedeće katastrofalne posljedice:

1.) Neizbježno je da 'virtualna' sinoda, kako je to već bio slučaj s II. vatikanskim koncilom, prevlada nad onom stvarnom. Medijska poruka koja će pratiti zaključke radova važnija je od sadržaja dokumenata. 'Relatio' o prvom dijelu 'Instrumentuma laboris' 'Circulusa anglicusa C' potvrđuje potrebu te revolucije jezika: 'Like Vatican II, this Synod needs to be a language-event, which is more than cosmetic' ['Kao i II. vatikanski, ova sinoda mora biti jezični događaj koji je više nego samo kozmetički'].

2.) Postsinodalno vrijeme je važnije od Sinode jer predstavlja njeno samoostvarenje. Sinoda će ostvarenje svojih ciljeva povjeriti pastoralnoj praksi. Ako ono što se mijenja nije nauk, nego pastoral, onda se ta promjena ne može zbiti na Sinodi, nego se mora ostvariti u svakodnevnom životu kršćanskoga puka i, dakle, izvan Sinode, nakon Sinode,u životu biskupija i župa.

3.) Samoostvarenje Sinode dolazi u znaku iskustva mjesne Crkve, dakle crkvene decentralizacije koja mjesnim Crkvama dopušta da iskušaju pluralnost pastoralnih iskustava. No, ako više nema jedne jedine prakse koja je u skladu s jednim naukom, to znači da ih je mnogo i da su sve vrijedne da ih se isproba. Protagonisti ove revolucije u praksi bit će, dakle, biskupi, župnici, biskupske konferencije, lokalne zajednice, svaka prema svojoj slobodi i kreativnosti.

Ocrtava se hipoteza jedne Crkve 'dviju brzina' ('two-speed Church') ili 'varijabilne geometrije' (variable geometry)- da kažemo jezikom briselskih birokrata. Isti će se moralni problem regulirati na različit način, prema situacijskoj etici. Crkvi 'zrelih kršćana' njemačkog jezika koji pripadaju 'prvom svijetu', bit će dopuštena 'veća brzina' 'misionarskog svjedočenja'; Crkvi 'nerazvijenih' katolika u Africi ili u Poljskoj, koje pripadaju 'drugom' ili 'trećem svijetu', bit će dopuštena 'sporija brzina' vezanosti na vlastite tradicije.

Rim bi ostao u pozadini, bez stvarnoga auktoriteta, s jedinom funkcijom da daje 'karizmatske impulse'. Crkva bi bila odvatikanizirana ili bolje, odrimljena. Rimocentrična Crkva treba biti nadomještena jednom policentričnom ili poliedričnom crkvom. Papa Franjo često rabi sliku poliedra: 'Poliedar je jedno jedinstvo, ali njegovi su dijelovi svi različiti, svaki ima svoju osobitost, svoju karizmu. To je jedinstvo u različitosti. Na taj način mi kršćani činimo ono što bogoslovno označujemo imenom 'ekumenizam': pokušavamo se pobrinuti da ta raznolikost bude sve usklađenija po Duhu Svetom i da postane jedinstvo' (govor pentekostalcima u Caserti, 28. srpnja 2014.). 

Prijenos ovlasti na biskupske konferencije već je predviđen na jednom mjestu u 'Evangelii gaudium', koje ih shvaća kao 'subjekte s konkretnim područjima kompetencija, uključujući i izvjesni autentični auktoritet u nauku. Pretjerana centralizacija komplicira život Crkve i njenu misionarsku dinamiku umjesto da pomogne' ('Evangelii Gaudium', 32). 

Papa Franjo sada naviješta to 'načelo sinodalnosti' kao konačni rezultat tekućeg zasjedanja.

Stara krivovjerja galikanizma i crkvenoga nacionalizma ponovo se javljaju na obzoru. Papin jurisdikcijski primat je vjerska dogma koju je promulgirao I. vatikanski koncil; uključuje  vrhovni crkveni auktoritet nad svim pastirima i nad svim vjernicima, neovisno od svake druge vlasti. To načelo konstituira jamstvo crkvenog jedinstva: jedinstvo upravljanja, jedinstvo vjere, jedinstvo sakramenata. Decentralizacija je gubitak jedinstva koji neizbježno vodi do raskola. Raskol je lom koji neumoljivo nastupa kad nedostaje centralna referentna točka, jedinstveni kriterij, bilo na doktrinarnom bilo na stegovnom i pastoralnom planu. Partikularne crkve koje se razlikuju u praksi, ali i u nauku koji se izvodi iz prakse, neminovno su osuđene da dođu u kontrast i da proizvode lomove, raskole i krivovjerja.

Decentralizacija ne škodi samo rimskom prvenstvu, nego niječe i načelo neprotuslovlja prema kojem  'jedno te isto ne može u isto vrijeme i pod istim uvjetima biti to što jest i ne biti'. Samo na temelju toga prvoga logičkog i metafizičkog načela možemo rabiti naš razum i spoznati stvarnost koja nas okružuje.

Što se događa kad se rimski prvosvećenik, makar i samo dijelom, odriče izvršavati svoju moć da je delegira biskupskim konferencijama ili pojedinim biskupima? Bjelodano, događa se to da se stvara raznolikost nauka i prakse među biskupskim konferencijama i od jedne do druge biskupije. Ono što je u jednoj biskupiji zabranjeno, bit će u drugoj dopušteno i obratno. Rastavljeni koji su ponovo civilno vjenčani u jednoj će biskupiji moći primiti sakrament euharistije, a u nekoj drugoj neće. No nešto jest grijeh ili nije, moralni je zakon jednak za sve ili nije. To vrijedi i ovdje: ili Papa ima jurisdikcijski primat i izvršava ga ili netko faktično upravlja izvan njega. 

Papa priznaje postojanje jednoga 'sensusa fidei', no upravo je 'sensus fidei' biskupa, svećenika, jednostavnih laika danas skandaliziran ekstravagancijama koje se čuju u sinodalnoj auli. Te ekstravagancije vrijeđaju poglavito zdrav ljudski razum, više nego 'sensus Ecclesiae' vjernika.

Papa Franjo ima pravo kad tvrdi da Duh Sveti ne pomaže samo Papi i biskupima, nego svim vjernicima (usp. o tomu: Melchior Cano, 'De locis Theologicis' (Lib. IV, cap. 3, 117I)). No, Duh Sveti nije duh novosti. On vodi Crkvu nezabludivo pomažući njenu Tradiciju. Preko vjernosti Tradiciji Duh Sveti još govori ušima vjernika. I danas, kao u vrijeme arijanizma, možemo reći sa sv. Hilarijem: 'Sanctiores aures plebis quam corda sacerdotum', uši su puka svetije od srdaca svećenika ('Contra Arianos, vel Auxentium', n. 6, in PL, 10, col. 613)."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.infoRORATE CÆLI

Gubitak povjerenja

Papin subotnji govor obilježio je kraj predzadnjeg tjedna Sinode o obitelji. Iako se obično naziva tek rimskim biskupom, ovog je puta- kao i prošle godine u sličnoj situaciji- istaknuo svoje papinsko prvenstvo. 

Kako se sinoda bliži koncu, postavljaju se mnoga pitanja. Ako se doista neće glasovati o pojedinim prijedlozima, ako neće biti uobičajenog završnog izvještaja, čemu ova predstava s neugodnim sukobima? Neki dvoje bi li Franjo kakvog danas znamo na konklavama imao potporu i desetorice kardinala (vidi The New Yorker). Prema D. Thompsonu, Franjo je otvorenim pristajanjem uz Kaspera naštetio svom ugledu i narušio povjerenje koje su mnogi u Crkvi sve do sada u njega imali.

"Papa Franjo je jučer [17. X. 2015.] održao govor pred duboko podijeljenom Sinodom o obitelji u kojem je potvrdio svoje planove da decentralizira Crkvu, dajući mjesnima biskupskim konferencijama više slobode da izrade vlastita rješenja za probleme razvoda i istospolnosti.

To je noćna mora konzervativnih katoličkih kardinala, uključujući- što nije iznenađujuće- i one u Vatikanu. Oni su mislili da na Sinodi imaju dovoljnu većinu da zaustave skidanje zabrane da razvedeni i ponovo civilno vjenčani katolici primaju pričest, ili da zaustave svako labavljenje crkvenog pristupa prema istospolnim parovima.

No, u jučerašnjem ključnom govoru koji je izgovoren kad Sinoda ulazi u zadnji tjedan, Franjo im je rekao da će decentralizacija biti nametnuta odozgor.

Dok se hotimice naziva 'biskupom rimskim' da naglasi svoju solidarnost s mjesnim biskupima (dakle oponirajući Rimskoj kuriji- tj. 'Vatikanu'), poziva se na snagu Prvosvećenika da nadjača kardinale. 'Sinodalni put kulminira u slušanju rimskoga biskupa pozvanog da govori s auktoritetom kao pastir i učitelj svih kršćana'- rekao je. To je auktoritarniji jezik nego onaj što ga je- prema mojem sjećanju- kao papa koristio Benedikt XVI. To znači: ja odlučujem što se radi, na koncu vi slušate mene, a ne obratno.

Jedna je izjava posebno zastrašila konzervativce. Franjo im je rekao da 'osjećaj za vjeru [sensus fidei] sprječava rigidno razdvajanje između učiteljske Crkve i učeće Crkve, jer stado posjeduje svoj vlastiti 'osjećaj' da otkrije nove puteve koje Gospodin otkriva svojoj Crkvi'. Značenje? Morat ćemo čekati dok Papa sljedeće godine ne donese konačni odgovor na ovu sinodu.

To je toliko uznemirujući razvoj da zavrjeđuje puniju analizu nakon svršetka Sinode; 'jednom kad se prašina slegne', ali ne očekujem nikakvo slijeganje u doglednoj budućnosti- barem ne sve do poslije idućih konklava, za koje bi mnogi konzervativni katolici htjeli da se zbudu što je prije moguće.

Slijede razlozi zbog kojih smatram da Franjina centralizacija neće funkcionirati:

1. Sinoda je to na kojoj afrička Crkva vježba svoje mišiće, a ona je vrlo konzervativna. Kardinal Sarah iz Gvineje je izjavio da je 'gay lobby' jednaka prijetnja kršćanstvu kao i ISIS. Sarah je prefekt Kongregacije za bogoštovlje i time jedan od visokorangiranih kardinala. No, u svom je govoru htio da se shvati da on govori u ime gotovo 200 milijuna afričkih katolika. Predstavlja li ih doista, stvar je za raspravu, ali sumnjam da bi se mnogi od njih razišli s njim u demonizaciji istospolnosti. 'Nota bene': Sarah i drugi afrički kardinali nisu rekli: 'Nećemo podnositi pričest za razvedene koji su ponovo vjenčani itd.- ali sve dok nas pustite na miru, zapadnjačke biskupije mogu raditi po svom'. Oni kažu da se postojeća pravila moraju primjenjivati u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Sarah smatra krivovjernim Kasperov prijedlog da se mjesnim biskupima (što u praksi znači, mjesnim svećenicima i vjerojatno samim razvedenima) dopusti da odluče mogu li primiti sakrament. 

2. Liberalniji sinodalni oci koji osjećaju da će Franjo iskoristiti papinski adut u njihovu korist, gotovo su odobrili verziju Kasperova plana- i uskoro bi mogli dopustiti svećenicima da ga provedu u praksu. Čikaški nadbiskup Cupich (Franjin izbor koji će uskoro postati kardinal) na novinskoj je konferenciji u petak izjavio o pričesti za rastavljene i ponovo civilno vjenčane: '[Ljudi moraju] doći do odluke u dobroj savjesti... Savjest je nepovrjediva i moramo to poštivati kad dolaze do svoje odluke, i ja sam to uvijek činio'. 

Ako time misli da rastavljeni katolici 'u dobroj savjesti' mogu donositi vlastite odluke, to ga stavlja u protuslovlje s njujorškim kardinalom Dolanom, jednim od potpisnik pisma koje su potpisali i drugi visokopozicionirani kurijalni kardinali, u kojem upozoravaju Papu da bi ta sinoda mogla raskoliti Crkvu. Od svih puteva prema raskolu, očito je najbrži javna prepirka o svetoj pričesti.

3. Papi Franji mnogi konzervativni katolici više ne vjeruju, a broj onih koji mu ne vjeruju enormno je porastao od početka sinodalnog procesa- koji je jako loše vodio- prošloga listopada. Svećenici i katolički laici koju su isprva voljeli čovjeka iako ne njegov liturgijski stil, i koji su mislili da je u bîti konzervativan usprkos njegovim komentarima stila 'tko sam ja da sudim?'; sada vjeruju da je on prijetnja jedinstvu Crkve. Neki liberali se slažu da je nejedinstvo neizbježno, ali računaju da je Duh Sveti to već uzeo u obzir: Afrikanci će doći podijeliti svoje strasne impulse s katolicima koji su kroz oluje modernog vremena bili prisiljeni zaobići crkveni nauk o spolnom ponašanju. Drugim riječima: nadaju se čudu. U međuvremenu su postali novi ultramontanci.

4. Nije posve jasno što Papa misli kad govori o 'sinodalnosti', ali to zasigurno ne znači osnaženje Kurije. Odbacivši pismo prefekata Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za bogoštovlje, i Tajništva za ekonomske poslove, Franjo se distancirao od Vatikana. Možda nije otišao u Avignon, ali njegovo odbijanje da živi u papinskim apartmanima svakim se danom čini znakovitije. Zapodjenuo je borbu s Vatikanom- nešto što pape čine na vlastiti rizik.

Kardinali Müller, Sarah i Pell (i drugi važni kardinali koji su bili prenervozni da potpišu pismo) vide Kuriju kao čuvara Učiteljstva, poklada vjere. Da bi očuvao to nasljeđe, sv. Ivan Pavao II. je centralizirao Crkvu. Konzervativci Franjin subotnji govor tumače kao manifest za preokretanje toga procesa i- na dubljoj razini- za marginalizaciju ostavštine Ivana Pavla II. koja sadrži učenja koja se teško mogu pomiriti s agendom sadašnjega pape. Tako da, u njihovim očima, Franjo poseže za najvećim papom moderne povijesti koji je- sada kanoniziran- službeno priznat kao nadnaravna prisutnost u životu Crkve. Mogao bi čak pokušati promijeniti i narav papinstva- i to za života svoga predšasnika [Benedikta XVI.] koji se sigurno pita je li doista Bog htio da odstupi.

Postoji još toga što se može reći o utjecaju Franjine namjeravane revolucije na svjetovne i religijske podjele koje se šire izvan Crkve, cijelim svijetom. No, o tom drugi put. Moja je zaključna misao da ako Papa želi napraviti dalekosežne promjene u pastoralnoj praksi ili čak u nauku, onda postoje mudriji putevi da se to postigne od uprizorenja katastrofalno podijeljene Sinode, a zatim aludiranja da i tako namjerava napraviti po svom."

Izvor: spectator.co.uk, Beiboot Petri

ponedjeljak, listopada 19, 2015

Iznimno pismo

Jedan od događaja koji je obilježio Sinodu o obitelji bilo je i još jest pismo koje je više kardinala uputilo papi Franji. Na hrvatskom ga je objavio blog Traditio Ecclesiae. Postoji više članaka na istom blogu (1, 2) i na QVC (3, 4) s istom temom. Iznimni događaj nije mogao proći bez vrijednih zapažanja A. Soccija. Članak je bio objavio u Liberu, 13. listopada 2015.

"Pismo trinaestorice kardinala Papi protiv gušenja Sinode i Bergogliovih modernističkih teza prilično je senzacionalno, pogotovo zbog auktoriteta njegovih potpisnika. Mora se iznijeti ono što je potom učinjeno kako bi se diskreditiralo pismo i zamaglilo njegov eksplozivni sadržaj.

Pismo je najprije prošlo kao znak atmosfere zavjere tzv. konzervativaca, tj. katolika.

M. Tosatti, ozbiljni i neovisni vatikanist, ispravno je primijeto da je privatno pismo Papi s imenima i prezimenima najtransparentnija, najlojalnija i najhrabrija stvar koju smo u zadnje vrijeme vidjeli u Vatikanu (uzme li se u obzir da je sâm Bergoglio- barem na riječima- zatražio otvorenost). 

To je upravo suprotnost zavjeri. Pismo je zapravo, kako Tosatti kaže, 'dalo zlatnu priliku brojnima da viču o pobuni i zavjeri'.

U međuvremenu smo, što se tiče skrivenih stvari, iz njemačkih novina 'Die Tagespost' doznali da je papa Franjo taj koji u Svetoj Marti ima svoju 'Sinodu u sjeni', kojoj je svrha upravljanje službenom Sinodom.

Ono što je izazvalo zbrku bilo je nijekanje četvorice od trinaest kardinala potpisnika pisma. Što se dogodilo? U ponedjeljak navečer, jedan od potpisnika, kard. Pell, preko glasnogovornika je potvrdio da su pismo potpisali on i drugi kardinali i dodao da je bilo privatno te da ga oni nisu objavili. K tomu, objasnio je da u tekstu koji je objavio Magister ima 'pogrješaka kako u sadržaju, tako i u popisu potpisnikâ'.

Noću u ponedjeljak doznali smo da je progresivni isusovački časopis 'America' potvrdio da su pismo doista potpisala trinaestorica kardinala, sve sinodalni oci, i dodao četiri nova imena, prava, umjesto četiri kriva onih koji su zanijekali da su potpisali. Nadalje je isusovački časopis potvrdio tekst koji je objavio Magister kao i La Nación u Buenos Airesu s člankom E. Piqué, Papine biografkinje i osobne prijateljice, s mnogo povjerljivih izvora.

Jučer navečer Magister je objavio novi članak u kojem je- citirajući te pouzdane potvrde- ponovio da je trinaest kardinala potpisnika (rekonstruirao je ispravan popis, no čini se da je jedan nestao) i da je tekst isti kao kad je prvi put objavljen, iako tekst koji je uručen Papi može 'sadržavati neke male varijante- u obliku, a ne u bîti'.

U medijskoj prašini koja se digla, pozornosti je izmaknulo ono bitno: iznimnost takvoga dokumenta koji potpisuju uvaženi kardinali koji predstavljaju mnoge sinodalne oce, u kojem demoliraju 'Instrumentum laboris' (u koji je Bergoglio uvrstio i najkontroverzinije točke koje 2014. Sinoda nije odobrila).

Osim toga, kardinali u svom pismu kritiziraju nove procedure koje guše tekuću Sinodu i pokušavaju je preusmjeriti. Pismo izražava zabrinutost glede povjerenstva koje treba sastaviti zaključni izvještaj tj. 'Relatio', jer ga nije izabrala Sinoda, nego ga je u cijelosti imenovao Bergoglio (sve ljude koji mu odgovaraju).

Nadalje, pismo izražava zabrinutost zbog Sinode koju je bio sazvao Benedikt XVI. u obranu obitelji i tada nastalim prijeporom oko pričesti za rastavljene koji su se ponovo civilno vjenčali; nečim što bi- da je bilo prihvaćeno- urušilo cjelokupni nauk o braku i sakramentima.

Na koncu pisma je također dramatično upozorenje koje iako je napisano s poštovanjem, zvuči kao uzbuna time što se kaže da kraju puta kojim je udario Bergoglio po uzoru na europske protestantske crkve, stoji slom- drugim riječima, kraj Crkve.

Sljedećeg je dana kard. Pell obznanio još dvije novine o tomu što se događa. Prva točno odgovara onomu što smo prošle nedjelje napisali u ovim novinskim stupcima, dakle da je Kaper-Bergogliova linija u manjini.

Pell zapravo kaže: 'Postoji veliko slaganje o velikom dijelu točaka, ali očito ima neslaganjâ jer postoji jedna manjina koja hoće promijeniti crkveni nauk o ispravnoj dispoziciji za primanje pričesti. Naravno, ne postoji nikakva mogućnost da se nauk promijeni'.

Druga Pellova novost, premda blago izrečena je ova: 'Još među sinodalnim ocima postoji zabrinutost zbog sastava povjerenstva koje je zaduženo za sastavljanje zaključnog izvještaja i zbog procedure kojom će on biti predstavljen ocima i kojom će se o njemu glasovati'. Sva se kontroverza vrti oko toga. Bergogliova je- sada vrlo jasna- namjera, pritisnuti Sinodu prema zaključcima koje želi kako bi imao neku legitimaciju i u Crkvu uveo Kasperove ideje, makar u prikrivenom obliku- na način na koji je uveo razvod preko motuproprija. Stoga je Bergoglio prije nekoliko dana kad je otkrio da je Sinoda većinski katolički nastrojena, na nevjerojatan način doveo u pitanje zaključni izvještaj koji je bila predviđen u svim službenim programima kao rezultat Sinode.

Kad je vidio konfuziju koju je izazvala promjena u pravilima na Sinodi, drugi je dan preko o. Lombardija obznanio da će biti zaključnog izvještaja ['Relatio finalis'], ali Bergoglio će odlučiti što s njim napraviti i hoće li biti objavljen.

Kasnije se doznalo da vjerojatno neće biti izvještaja sličnoga drugim sinodama, gdje se glasovalo o svim pojedinim prijedlozima, nego da će to biti jedan maglovit tekst o kojem će se u globalu glasovati- uzmi ili ostavi; način da se stjera u kut katoličku stranu iznoseći generičke referencije o 'milosrđu' koje se onda mogu protumačiti kao 'zeleno svjetlo' za 'revoluciju'.

Zapravo bi trebalo podsjetiti da nijedan papa nema moć preokrenuti Božji zakon i katolički nauk- osim ako hoće pasti u krivovjerje i propasti. Kako je na Sinodi 2014. rekao jedan kardinal, teme koje danas stoje za raspravu i koje je Crkva već na temelju Svetog pisma definirala, ne mogu i ne smiju se dovoditi u pitanje. I to zato što- suprotno od onoga što mnogi misle- papa ne može činiti što hoće. Kako je to Benedikt XVI. rekao na svojoj inauguracijskoj misi, 7. svibnja 2005.:

'Papa nije apsolutni monarh čije su misli i želje zakon. Naprotiv, papina je služba jamčiti poslušnost prema Kristu i Njegovoj riječi. Ne treba naviještati svoje vlastite ideje, nego trajno vezati sebe i Crkvu na poslušnost prema Božjoj riječi, protiv svakog pokušaja prilagođavanja ili slabljenja i svakog oblika oportunizma. [...] Papa zna da je u svojim velikim odlukama vezan na veliku zajednicu vjere svih vremena, na obvezujuća tumačenja koja su se razvila tijekom hodočašća Crkve na zemlji. Tako da njegova moć nije iznad, nego u službi Božje riječi. Na njega je položena da se osigura da ta Riječ ostane prezentna u svojoj veličini i da odjekuje u svojoj čistoći, tako da se stalnim promjenama u uporabi ne rastrga u komadiće.'

To je pravo tumačenje 'moći da se veže i razrješuje' koju je Krist dao Petru- evanđeoski redak koji ovih dana Bergogliova partija neprimjereno zaziva, gotovo kao da bi to dopuštalo argentinskom papi da radi što hoće.

Časni Pio B. Lanteri, koji je bio također veliki branitelj papinstva, to je jasno izložio u svojoj knjizi: 'Kažu mi da Sveti Otac može činiti što hoće, 'quodcumque solveris, quodcumque ligaveris...'; istina je, ali ne protiv božanske ustanove Crkve. On je namjesnik Božji, ali nije Bog i ne može razoriti djelo Božje'."

Izvor: Lo Straniero/RORATE CÆLI/Beiboot Petri

subota, listopada 17, 2015

Misa svetog Martina

Prošla je godina dana od smrti prebendara dr. Vitkovića i otkad u Sv. Martinu nema klasične rimske mise. U spomen na prečasnog neka bude ova mala izložba slika s motivom glasovite čudesne mise svetog Martina o kojoj se može čitati ovdje: fr, en, nj.

Prva slika je s vratašaca svetohraništa kölnske katedrale, a nalazi se i na naslovnici knjige msgr. K. Gambera, Reforma rimske liturgije. Njeni problemi i pozadina koju možete čitati na stranici Tradicionalnamisa.com.


Prije nego što će svetac jednoga blagdana prikazati svetu misnu žrtvu, na crkvenim je vratima susreo prosjaka koji se smrzavao na zimi i prosio od biskupa odjeću.


Martin je rekao svom arhiđakonu da odjene potrebitoga. Kako ovaj to nije odmah učinio, Martin mu je u sakristiji dao svoju haljinu i pustio ga da ide svojim putem. 


Kad je došlo vrijeme mise, arhiđakon je na to upozorio biskupa, no ovaj nije htio početi prije nego siromah dobije odijelo.


Arhiđakon nije shvatio da je svetac mislio na sebe, zato je otišao i kupio jeftinu paenulu koja je dobila ime od paene nulla tj. ne košta skoro ništa.


Biskup je obukao paenulu, no dosezala mu je samo do lakata i do koljena. Nitko to nije primijetio zbog gornjeg ruha.


Tek kad je biskup podigao Presveto Tijelo, otkrile su se gole ruke. No u tom se trenutku iznad njegove glave ukazala užarena kugla, a anđeli su mu pokrili ruke prekrivši ih zlatom i dragim kamenjem. To su vidjeli jedna djevica, jedan svećenik i trojica koludara.


Kad je sveti biskup Martin jedanput vidio ostriženu ovčicu, rekao je: "Ova je ispunila evanđeosku zapovijed:


imala je dvije haljine i dala je jednu onomu koji nije imao ni jedne".

Slike: 1., 5., 6., 7. 8. CATHOLICVS, CC-BY-SA-2.5, 2. WIKIMEDIA COMMONS, 3. R. Hammann, WIKIMEDIA COMMONS, CC-BY-SA-3.0, 4. Et clamor meus ad te veniat

petak, listopada 16, 2015

Osjećaj za grijeh

Sinoda o obitelji još traje, a ne jenjava ni kaos. Kad pomislimo da smo čuli sve nevjerojatne prijedloge, uvijek uslijedi nešto gore- sve do poziva jednog kardinala da Kristov zakon zamijenimo Mojsijevim. Ni Isus tako nekima nije dovoljno dobar za doba novog milosrđa. Novi dan, novi slučaj. Čini se da nema dovoljno velike ludosti koja se ne bi mogla iznijeti.

R. de Mattei se pita: Postoji li još među sinodalnim ocima osjećaj za grijeh?




"Rad Sinode potvrđuje da unutar Crkve postoji jak konflikt između dviju manjina. S jedne je strane šačica sinodalnih otaca koji su odlučni da brane tradicionalni moralni nauk, a s druge je skupina 'inovatora' za koje se čini da su izgubili katoličku vjeru.

Između tih dviju manjina je, kao i uvijek, slaba i oscilirajuća sredina koja se sastoji od onih koji se niti usuđuju braniti istinu niti je napadati, i koje motiviraju razmišljanja više povezana s osobnim interesima, nego s raspravom o nauku. Biskupi 'inovatori' su se u diskusiji o prvom dijelu 'Instrumentuma laboris' oglasili prvenstveno u dva od četrnaest 'circulusa minoresa':  u 'Anglicusu C' i u 'Germanicusu'. 

Promotrimo na trenutak središnje mjesto u izvještaju 'Circulusa germanicusa' koji je kao relatora imao novoga berlinskog nadbiskupa msgr. H. Kocha, a za moderatora bečkog nadbiskupa C. kard. Schönborna. 

Biskupi njemačkog jezika žarko žele da u zaključnom dokumentu 'ne prevlada negativno razgraničavajući i normativno osuđujući jezik (forenzični stil)' ['eine negativ abgrenzende und normativ verurteilende Sprache (forensischer Stil)'], nego pozitivan jezik razvijanja kršćanske pozicije i koji implicitno može izraziti ono što nije kompatibilno s kršćanskim pozicijama ['eine positive, die christliche Position entfaltende Sprache, die damit implizit zur Sprache bringt, welche Positionen christilich inkompatibel sind']. I dalje: 'K tomu spada i spremnost (usp. 'Gaudium et spes') prihvatiti pozitivne razvoje u društvu' ['Dazu gehört auch die Bereitschaft (vgl. Gaudium et Spes), von der Gesellschaft positive Entwicklungen aufzugreifen'].

Da se shvati što se krije iza toga dvosmislenoga jezika, moraju se ponovo pročitati središnji odlomci intervjua koji je C. kard. Schönborn dao za časopis 'Civiltà Cattolica'. Bečki nadbiskup potvrđuje da je potrebno 'osvijestiti povijesnu i socijalnu dimenziju braka i obitelji'. 

Kardinal tumači: 'Prečesto mi teolozi i biskupi, pastiri i čuvari nauka, zaboravljamo da se ljudski život zbiva u uvjetima koje postavlja društvo: psihologijskim, sociologijskim, znanstvenim, političkim uvjetima u jednom povijesnom okviru. To je ranije na sinodi nedostajalo. [...] Brojne situacije zajedničkog življenja ne bismo trebali promatrati samo iz kuta onoga što nedostaje, nego također pod vidom onoga što je već obećano, što je već prisutno. [...] Oni koji imaju milost i radost da mogu živjeti sakramentalni brak u poniznosti i međusobnom opraštanju, u povjerenju u Boga koji svakodnevno djeluje u našem životu, znaju vidjeti i razlučiti u jednom paru, u jednom životnom partnerstvu, u onima koji zajedno žive, elemente pravog junaštva, prave ljubavi prema bližnjemu, pravog međusobnog darivanja. Iako moramo reći: 'Tu se ne radi još o punoj stvarnosti sakramenta'. No, tko smo mi da sudimo i kažemo da u njima nema elemenata istine i posvećenja? [...] S tim u svezi ne skrivam da sam bio šokiran načinom na koji čisto formalistički način argumentiranja vitla sjekirom intrinzičnog zla [...]. Fiksacija na 'intrinsece malum' u tolikoj je mjeri osiromašila debatu da smo ostali lišeni širokoga spektra argumentacije u korist jedinstvenosti, nerazrješivosti, otvorenosti životu, ljudskog temelja crkvene doktrine. Izgubili smo ukus za raspravu o tim ljudskim stvarnostima. Jedan od središnjih elemenata Sinode je stvarnost kršćanske obitelji, ne iz ekskluzivne perspektive, nego iz inkluzivne. [...] Postoje situacije u kojima svećenik, pratitelj koji osobe poznaje iznutra, može doći do toga da kaže: 'Vaša je situacija takva da ja prema savjesti, vašoj i mojoj kao pastira, vidim vaše mjesto u sakramentalnom životu Crkve'. [...] Znam da nekoga skandaliziram kad tako kažem... Ali uvijek se može nešto naučiti od osoba koje žive u objektivno neregularnim situacijama. Papa Franjo nas želi odgojiti za to' (Matrimoni e conversione pastorale. Intervista al cardinale Christoph Schönborn, a cura di Antonio Spadaro S.I., in Civiltà Cattolica, Quaderno n° 3966 del 26/09/2015, pp. 449-552).

Taj intervju treba čitati usporedno s onim jednoga drugoga sinodalnog oca njemačke kulturalne formacije, nadbiskupa Chietija i Vasta B. Fortea, posebnog tajnika redovite generalne skupštine Sinode. Za 'Avvenire' je 19. rujna 2015. izjavio da 'Instrumentum laboris' pokazuje 'simpatije prema svemu onom pozitivnom što postoji, pa i kad smo pred nekompletnom pozitivnošću, kao što je to u slučaju zajedničkog življenja. Kriteriji simpatije prema onima koji zajedno žive diktirani su prisutnošću želje za vjernošću, stabilnošću, otvorenosti životu u njihovoj zajednici. I kada se zamijeti da bi ta želja mogla biti okrunjena brakom. Stoga je ispravno pratiti taj put dozrijevanja. Naprotiv, kada zajedničko življenje ostaje samo epizoda, sve se čini puno teže i onda postaje važno pronaći put da se pobude novi koraci u smjeru značajnijeg dozrijevanja. [...] Kada postoji ireverzibilno zajedničko življenje, pogotovo kad su tu djeca rođena iz nove veze, povratak bi značio ne ispuniti preuzete obveze. Te obveze sa sobom nose moralne dužnosti koje valja ispuniti u duhu poslušnosti volji Božjoj, koja od te nove veze zahtijeva vjernost. Kad postoje te pretpostavke, onda se može razmotriti sve dublja integracija u život kršćanske zajednice. Do koje točke? To smo već rekli. Sinodi će pripasti da predloži, a Papi da odluči.'

Kao što je bjelodano iz citiranih intervjuâ, pristup obiteljskim problemima je čisto sociologijski bez ikakva pozivanja na povijesti transcendentna načela. Brak i obitelj nisu za kard. Schönborna ni za nadbiskupa Fortea naravne ustanove koje prate život ljudi od najranijih vremena: ustanove koje svakako nastaju i rastu u povijesti, no koje su, budući da su ukorijenjen u naravi ljudi, određene za to da prežive u svim vremenima i na svakom mjestu kao temeljne stanice ljudskog života. 

Oni su mišljenja da je obitelj podvrgnuta dijalektičkoj evoluciji povijesti, preuzimajući nove oblike već prema povijesnim epohama i 'pozitivnim razvitcima društva'. 'Pozitivni jezik' o kojem govori 'Circulus germanicus' znači da Crkva ne smije izreći nikakvu osudu jer treba shvatiti pozitivni karakter zla i grijeha. Točnije, za njih ne postoji grijeh jer je svako zlo jedno nesavršeno i nedovršeno dobro. 

Ove aberacije se temelje na namjernoj konfuziji između metafizičkoga i moralnoga koncepta dobra i zla. S filozofijskoga je gledišta jasno da Bog koji je vrhovno dobro nije stvorio ništa loše ili nesavršeno u svemiru. No, među stvorenim stvarima je također i ljudska sloboda koja čini mogućim moralno udaljavanje racionalnog stvorenja od Boga. Ta 'aversio a Deo' racionalnog stvorenja je zlo koje se ispravno definira kao grijeh. Međutim, pojam grijeha nedostaje u kardinalovoj perspektivi, kao i u onoj posebnog tajnika Sinode.

Time što negira postojanje intrinzičnoga zla, kardinal Schönborn niječe moralne istine kao što je ta da postoje čini 'koji su po sebi i u sebi samima, neovisno o okolnostima, uvijek strogo nedopušteni zbog svoga objektivnog sadržaja' (Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica 'Reconciliatio et paenitentia', br. 17) i potpuno odbacuje encikliku 'Veritatis Splendor', koja je proglašena upravo da se potvrdi postojanje moralnih apsoluta protiv ponovo oživjele 'situacijske etike'.

U takvom načinu gledanja raspada se ne samo pojam božanskoga i naravnog zakona, kao korijen i temelj moralnog reda, nego i pojam ljudske slobode. Sloboda je, naime, prvi subjektivni korijen moralnosti, tako kako naravni i božanski zakon predstavljaju njenu objektivnu formu. Bez božanskoga i naravnoga zakona nema dobra ni zla, jer je naravni zakon ono što omogućuje inteligenciji da prepozna istinu i volji da ljubi dobro. Sloboda i zakon su dva nedjeljiva momenta moralnoga reda.

Grijeh postoji jer postoje moralni apsoluti. Grijeh je apsolutno zlo jer se suprotstavlja apsolutnom dobru i grijeh je jedino zlo jer se suprotstavlja Bogu jedinom dobru. Korijeni svake čovjekove situacije bijede i nesreće nisu političke, ekonomske i socijalne naravi, nego potječu od izvornoga i aktualnoga počinjenoga grijeha ljudi. Čovjek 'smrtno griješi [...] kada, iz bilo kojeg razloga, svjesno i slobodno izabire teško neuredan objekt' (Kongregacija za nauk vjere, deklaracija 'Persona humana' od 7. studenoga 1975., br. 10, par. 6).

Među grijesima ima onih koji prema Svetom pismu u nebo vapiju za osvetom, poput grijeha sodomitâ (Post 18,20 ; 19,13). Postoji i povrjeda šeste zapovijedi koja zabranjuje svaku spolnu vezu izvan braka. Nije dopušten 'pozitivan jezik' da se blagoslovi takve veze. Pio XII. je rekao: 'Možda je danas najveći grijeh svijeta što su ljudi počeli gubiti osjećaj za grijeh' (Govor 26. listopada 1946.). No, što se događa kad crkveni ljudi gube osjećaj za grijeh i s njim vjeru?"

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info
Slika: twitter.com/RadicalCath