Munus Petrinum

Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei jučer se oglasilo priopćenjem o stanju razgovora s Piovim bratstvom. Nakon toga prenosim i intervju s prvim pomoćnikom biskupa Fellaya, p. N. Pflugerom, koji je objavljen nešto prije ovoga priopćenja za novi broj časopisa Kirchliche Umschau, a osim što se bavi trenutačnim odnosima s Rimom, dalo se naslutiti ono što se dogodilo prije nekoliko dana- isključenje jednoga od biskupa Bratstva koji je godinama djelovao protiv svoga poglavara.

"Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' koristi ovu prigodu da objavi kako je u svojoj zadnjoj službenoj izjavi, 6. rujna 2012., Svećeničko bratstvo sv. Pija X. naznačilo potrebu dodatnoga vremena za razmišljanje i studij sa svoje strane kako bi pripremilo svoj odgovor na zadnju inicijativu Svete Stolice.

Sadašnja faza tekućeg dijaloga između Svete Stolice i Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nastavlja se na tri godine doktrinarnoga i teološkoga dijaloga za vrijeme kojega se zajedničko povjerenstvo sastalo osam puta da proučava i raspravlja, među ostalim, neka prijeporna pitanja u tumačenju izvjesnih dokumenata II. vatikanskog koncila. Nakon što su ovi doktrinarni dijalozi zaključeni, postalo je moguće nastaviti s fazom diskusije izravnije usmjerenoj vrlo željenoj pomirbi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. s Petrovom Stolicom.

Ostale odlučujuće korake u ovom pozitivnom procesu postupne reintegracije Sveta je Stolica već poduzela 2007. proširenjem izvanrednog oblika rimskog obreda na sveopću Crkvu motuproprijem 'Summorum Pontificum', i 2009. uklanjanjem izopćenjâ. Vrhunac na tom teškom putu dosegnut je istom prije nekoliko mjeseci kada je, 13. rujna, Papinsko povjerenstvo Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. predstavilo doktrinarnu izjavu zajedno s prijedlogom za kanonsku normalizaciju njegova statusa unutar Katoličke crkve.

U sadašnjem trenutku Sveta Stolica očekuje službeni odgovor poglavarâ Svećeničkog bratstva na ova dva dokumenta. Nakon trideset godina odvojenosti, razumljivo je da je potrebno vrijeme da se prihvati značenje ovoga najnovijega razvoja. Dok naš Sveti Otac, papa Benedikt XVI., nastoji promicati i očuvati jedinstvo Crkve ostvarenjem dugo nadanoga pomirenja Svećeničkog bratstva s Petrovom Stolicom- što je djelatna snažna manifestacija Petrove službe ('munus Petrinum')- strpljivost, ozbiljnost, ustrajnost i povjerenje su ono što trebamo."

Izvor: VIS - Vatican Information Service

Razgovor s prvim pomoćnikom poglavara piovaca

"- Oče Pflugeru, još prije nekoliko mjeseci se činilo da neposredno predstoji regularizacija Bratstva. U međuvremenu se više čini kao da su napori propali. Nadbiskup Müller, novi prefekt Kongregacije za nauk vjere, to je više-manje tako naznačio u više intervja koje je zadnjih dana dao.

Nisu propali, ali neposredan dogovor nije vjerojatan. Kurija i mi smo jedinstveni da je dogovor smislen samo onda kada postoji zajedničko shvaćanje vjere. Ono je trebalo biti izraženo u 'doktrinarnoj izjavi' o kojoj se dugo raspravljalo, da bi u travnju 2012. biskup Fellay, naš generalni poglavar, predstavio preliminarni, neformalni tekst. Međutim, na naše iznenađenje taj tekst Kongregacija za nauk vjere nije prihvatila. Opet smo, dakle, na početku.

- Kako si objašnjavate ovu promjenu smjera u Rimu?

U Rimu postoje protivnici kanonske regularizacije Bratstva. Službeno priznanje Bratstva bi bilo signal da je završila epoha II. vatikanskog koncila u povijesti Crkve i da započinje novo poglavlje. To, naravno, ne odgovara koncilijaristima; njima priznanje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ne bi bilo samo uvrjeda, nego i dovođenje Koncila u pitanje, dakle, debakl. Očito, oni su prevladali.

- Vjerujete li da se to može promijeniti?

Čak sam u to siguran jer postoji normativna moć činjenica. Crkva se širom svijeta, uz rijetke iznimke, nalazi u procesu samouništenja. Ne samo u Europi, u Latinskoj Americi, na primjer, situacija ne izgleda ništa bolje. Tamo gdje ima dovoljno novca- u Njemačkoj, Švicarskoj, SAD-u- strukture još postoje, ali posvuda je gubitak vjere. Bez vjere nema Crkve. Biskupi su u Njemačkoj nedavno dali jasan signal: pravo na prikupljanje poreza važnije je od 120 000 istupa iz Crkve godišnje. Predstoji nam jedinstveni proces vjerskog nazadovanja u svjetskoj povijesti koji ni biskupi ne mogu zaustaviti, pogotovo ne taktikom koja ne uključuje vjeru. Još je prije 50 godina J. Ratzinger govorio o 'Crkvi u čijem srcu živi poganstvo'. Dotle smo došli također zahvaljujući Koncilu. Siguran sam da će taj proces dovesti biskupe do jasnijeg uvida i da će preostati samo konzervativni, dakle, katolici koji jednostavno katolički vjeruju i to hoće ostati. S njima ne trebamo naveliko raspravljati jer ćemo se brzo složiti.

- Pri tom insinuirate da će taj proces nazadovanja ići na štetu liberalnih katolika. No, oni argumentiraju drugačije; žele daljnje reforme da održe Crkvu živom.

Ne insinuiram ništa, samo gledam činjenice. Koji redovi, koje dijeceze, koje skupine imaju podmladak, budućnost, a koje ne? Možemo vidjeti da je tamo gdje su nakon II. vaticanuma najviše provedene reforme i najveći pad. Ne niječem da je u javnom mnijenju, a i u župama, liberalni put, kao i prije, jasno, najsimpatičniji. No, Crkva ne živi od toga da bude simpatična i da prima aplauze. Ona živi od ljudi koji vjeruju i to prakticiraju, koji su spremni odreći se svoga građanskog života i postati svećenici, monasi ili redovnice. Takvi se ne nelaze kod liberala, zbog toga oni žele da se svi zarede za svećenike, jasno, bez celibata, bez odricanja. Kao da bi zbog toga više ljudi išlo u crkvu!

- Očekujete li novo izopćenje biskupâ ili čak čitavoga Bratstva?

Ponovljeno izopćenje bi odgovaralo mnogima, ali, barem u ovom ponitifikatu, nije vjerojatno. Kako bi se ono opravdalo? Ne postoji nikakvo 'tradicionalističko krivovjerje'. Nismo 'sedevakantisti', ne sporimo ni na koji način pomoć Duha Svetoga Papi i biskupima. Neposluh- kako ga vide u Rimu- postojao je kod ukidanja izopćenja iz 1988. Kako bi se obrazložile nove crkvene kazne? Odbacivanjem Koncila? U Vjerovanju nema članka: 'Vjerujem u Drugi vatikanski koncil...!' Važnija od takvih razmišljanja bi trebala biti već spomenuta normativna snaga činjenica- lagano, ali stalno, nova generacija mladih svećenika otkriva drevni obred, a time pronalazi cjelovitu vjeru i pravo svećeništvo. Također i mladi ljudi koji se zanimaju za vjeru i nalaze je gotovo uvijek izvan svojih župnih zajednica, jako su zainteresirani za tradicionalu liturgiju i nauk, pa i onda kada još prakticiraju novi obred. Promatraju Bratstvo, bave se nama, traže kontakt, naše publikacije i imaju nas u svom koordinatnom sustavu. Nije drugačije ni sa zajednicama 'Ecclesiae Dei' niti s većinom dijecezanskih svećenika koji su nakon motuproprija iz 2007. počeli redovito čitati tradicionalnu misu. Mi nismo samo, već gotovo, 600 svećenika, nego naše djelovanje seže duboko u Crkvu, i to upravo u sredine koje imaju budućnost. Rim će si, ako ne želi potpuno izgubiti vjerodostojnost, uštedjeti još jedno izopćenje koje se opet mora povući.

- Postoji, dakle, samo jedna šansa da se uredi situacija Bratstva; 'priznanje koncila'.

Pa mi priznajemo da je bio II. vatikanski koncil. Sâm je nadbiskup Lefebvre bio koncilskim ocem. No, čvrsto držimo da ne samo poslijekoncilske reforme, nego također neki koncilski tekstovi, proturječe ranijim najvišim doktrinarnim odlukama učiteljstva. Izvjesne dvoznačnosti i novine u srži su današnjega procesa rastakanja Crkve. Rimu je nepodnošljivo to što mi govorimo o 'pogreškama Koncila'. Gledajte, mi smo kritizirali Koncil kad je bio slavljen sa svih strana i kad je Crkva bila još neusporedivo životnija i vjernija, nego što je to sada. Zašto bismo prestali sada kad su se naša upozorenja i kritike pred svakim vidljivo potvrdile? Prema žalosnoj stvarnosti 50 godina nakon Koncila, teško da su upozorenja nadbiskupa Lefebvrea bila pretjerana! Naprotiv, još '70.-ih godina, za vrijeme provale te atmosfere oduševljenja i naivnosti, bilo je potpuno nezamislivo da bi se katolički biskupi zauzimali za homoseksualnost, širenje islama i ukidanje braka, kao što to danas moramo doživljavati.

Vatikan stoji pred ruševinama Crkve kakva je bila, a nema ništa novoga, nije izraslo ništa novo što se održalo. Realističan pogled na 'karizmatske nastanke' novih duhovnih zajednica, koji su zadnjih desetljeća nazivani uvijek iznova vitalnim znacima, trebao bi biti upozorenje. Nemam razumijevanja za to što nije konačno pokrenuto istraživanje uzroka crkvene situacije. Crkva se uništava- ta se činjenica ne mijenja time što zabranjujemo o tomu govoriti. Neprestano oslobađanje Koncila od poslijekoncilske krize je ideologija.

- Kad ste tako beskompromisni, zašto onda razgovarate s Kongregacijom za nauk vjere?

Jer su papa i Rim neodvojivi od stvarnosti vjere. Gubitak vjere u crkvenim strukturama- od čega smo mi, Bogu hvala, pošteđeni- samo je jedna strana krize. Druga je da i mi patimo zbog jednoga nedostatka, naime kanonske neregularnosti. Nije samo stanje poslijekoncilske Crkve nesavršeno, i naše je.

- Govorite o onima unutar Vaše zajednice koji odbijaju razgovore s Rimom?

Da, ali njih je malo, jako malo. Na tim malobrojnim svećenicima vidimo da je vrijeme duge odvojenosti dovelo do teološke zbrke. Ti su ljudi, u biti, vjeru suprotstavili pravu, kao da bi povezanost s papom, njegovo prvenstvo, bili samo pravno, podređeno pitanje.

Velika je opasnost kad se legitimnost pape odvaja od vjere kao neko samo pravno pitanje. To je krajnje protestantsko shvaćanje Crkve. Crkva je vidljiva. Papa pripada vjeri.

I mi katolici vjerni tradiciji patimo u dvostrukom smislu od ove krize. Imamo udjela u njoj, iako na drugačiji, mislim, bolji način. Ne sporimo obvezu da radimo na nadvladavanju krize, a taj rad počinje od nas samih- prevladati nenormalno kanonsko stanje.

- Opet smo na početku. Zašto jednostavno ne potpisati u Rimu?

Zato što ne možemo jedno nesavršeno stanje zamijeniti drugim još manje savršenim. Dogovor s Rimom mora biti poboljšanje, a ne pogoršanje. Izostavljanje istina vjere- u to spada i pravo kritiziranja liberalnih i upitnih izjava II. vaticanuma- bilo bi pogoršanje, čak bitno. To nećemo učiniti.

- Generalni kapitul je zasjedao u srpnju. Kako su se postavili članovi kapitula?

Ustanovljeno je šest točaka za mogući dogovor koje odgovaraju onomu što smo uvijek zastupali. Naša je pozicija još jedanput ojačana.

- Na internetu se ne nalazi jedinstvo po tom pitanju. Vodstu Bratstva se predbacuje izdaja, čak mu nad glavom visi 'anathema'.

Sada citirate biskupa Williamsona kojega je velika većina poglavara isključila s generalnog kapitula. Samo to je dostatno da vidite da smo vrlo jedinstveni.

- Onda imate komunikacijskih problema. Dojam koji se nadaje na izvjesnim internetskim forumima je takav da jedva može biti gori.

Istina je da internet potiče i zahtijeva jedan potpuno drugi, novi oblik komunikacije. Moramo- kao i Vatikan- nadići dosadašnje tiskane medije! No, očito postoje jednostavne duše koje se daju zbuniti internetskim razmiricama. Naši su svećenici pozvali vjernike da ne kontaktiraju te, često sramotne, forume i da se ne daju zbuniti ni obeshrabriti internetom, glasinama i spletkama. Ubuduće ćemo zato aktivnije komunicirati, pa i putem interneta.

- Izvjesni krugovi su uzeli na metu biskupa Fellaya.

Biskup Fellay je sigurno postigao više za nakane katolika vjernih tradiciji, nego oni koji ga sumnjiče, kritiziraju ga, pa i prebacuju izdaju. Mnogo godina na oprezan, mudar način vodi razgovore s Rimom. Nikada ne djeluje prenagljeno, nikada se ne da isprovocirati niti gubi strpljenje. Imamo slobodu mise, povlačenje izrečenih  izopćenjâ, razgovore o problemima Koncila. Mi smo- kako se izrazio jedna austrijski biskup- od Koncila ponovo napravili temu. Dakle, Koncil više nije nedodirljiv i njegova je aura razbijena. Jubilejska slavlja pedesete obljetnice to ne mogu promijeniti.

Naš je generalni poglavar puno postigao jer je djelovao ustrajno i uvijek iznova zastupao naše teološke pozicije. Kao njegov pomoćnik vidim da ima pred očima samo jedan cilj: očuvati vjeru u ovoj crkvenoj krizi i svim našim snagama služiti Crkvi.

- Postavlja se pitanje zašto biskup Fellay, čini se, nije djelovao protiv kampanje koja na internetu zadnjih mjeseci vodi protiv njega?

Strpljivost, dobrota, velikodušnost nekima se čine kao slabost, ali one to nisu. Zbog internetske paljbe nećemo odustati od naših vrijednosti niti načela. S tim se spletkama suočavamo prema crkvenom zakonu. To može nekima činiti bolno sporim, ali ne ide drugačije ako ne želimo ispasti nevjernima sebi. No, želim pojasniti; nitko si ne treba umišljati da može nekažnjeno postavljati u pitanje auktoritet, a da se on ne očituje.

- Što to konkretno znači?

Biskup Williamson je dobio kanonsko upozorenje. To je tragično poglavlje u povijesti našega Bratstva. Nastavi li taj prelat svoj internetski rat protiv Bratstva i njegova generalnog poglavara, isključenje iz Bratstva će biti neizbježno [vidi ovdje, op. splendor]. Svojim je krivim idejama djelovao iza kulisa. Zapravo je tragično da godinama nije prihvaćao autoritet generalnog poglavara i da si je sam zadao misiju. Pred kapitul je pozivao na revolt. To je ozbiljna stvar za jednoga katoličkog biskupa.

- Bratstvo nije tu samo da bi razgovaralo s Rimom. Što vidite kao ostale zadaće?

Zapadni je svijet izgubio vjeru. To je i zbog toga što je Crkva više ne zastupa, ne unosi u svijet. Čini se da se moderni crkveni ljudi stide vjere, zato se toliko brinu za zaštitu okoliša, raspodjelu dobara i pomoć u razvoju. Mi ne možemo jednostavno čekati dok oni dođu pameti, moramo više nego do sada djelovati prema van, dobiti javni utjecaj i zastupati kršćanstvo- s razboritošću, poniznošću i ljubavlju. Kako je Krist pozivao svoje suvremenike: 'Ne bojte se!'

- Gdje vidite konkretne izazove?

Globalno, upravo doživljavamo progon kršćana na Istoku. Potaknuti smo da skrenemo pozornost na to i da pomažemo. Na to je upozorila izjava generalnog kapitula. U zapadnim zemljama vidimo da se rađa sve manje djece jer su obitelji ostale bez vrijednosti; državni zakoni prijete obitelji, jezgri društva. Zauzimanje za obitelji, pomoć obiteljima je važno polje djelatnosti. Moramo podupirati kršćanske obitelji brojne djecom i voditi k tomu da ne budu gurnute na rub društva. Ali, naša glavna zadaća ostaje- a i to je izjava generalnog kapitula u srpnju ponovo naglasila- očuvanje i obrana vjere i formiranje uistinu katoličkih svećenika. Tako možemo najbolje služiti Crkvi. U osobnom odnosu radi se o posvećenju. S jedne strane, molitva, vjerska formacija, primanje sakramenata, a s druge, obraćenje u životu i ljubav prema bližnjemu. To dvoje ide skupa. Time uvjeravamo svoje bližnje i pripremamo se za nebo, doživljavamo čak trenutke u kojima možemo predokusiti njegovu harmoniju i blaženstvo. Materijalizam, bezbožnost, ali i sekte, lažne religije sve više ograničavaju zdrav katolički život. To je odlučujuće poslanje za Bratstvo; da pomogne vjernicima dobre volje da u mračnim vremenima očuvaju i žive vjeru. To je naša zadaća u ovo vrijeme, lijepa i usrećujuća zadaća ako nam uspije dalje pružati oganj božanske ljubavi. To uspijeva samo po dubokoj, živoj vjeri.

- Oče Pflugeru, odsrca hvala na razgovoru!"

Izvor: pius.info

Plemenita jednostavnost

Na današnjoj kanonizaciji sedmero blaženika- Ane Schäffer (letak na hrvatskom), Jakova Berthieua, Petra Calungsoda, Katarine Tekakwithe, Ivana K. Piamarte, Marije Sallés y Barangueras i Marijane Cope- Sveti Otac je prvi put koristio novi obred kanonizacije kojim su se u skladu s hermeneutikom kontinuiteta vratili neki elementi iz staroga obreda. Papin ceremonijar, msgr. G. Marini, objasnio je u intervjuu prije četiri dana smisao ove reforme reforme.

                                                                                                                                            

"- Dakle, obred kanonizacije neće se više odvijati tijekom euharistijskoga slavlja?

Točno, tako se već dogodilo i s nekim drugim obredima; sjetite se obreda 'Resurrexit' na Uskrsnu nedjelju; zatim s konzistorijem za kreiranje novih kardinala, od prošloga 18. veljače; potom s blagoslovom i postavljanjem palija nadbiskupima metropolitima na nedavnoj svetkovini sv. Petra i Pavla.

- Što je bio glavni motiv?

Izbjeći da unutar euharistijskoga slavlja budu prisutni neki elementi koji mu strogo ne pripadaju, čuvajući tako nedirnutim njegovo jedinstvo kako to traži koncilska konstitucija 'Sacrosanctum Concilium'. Uostalom, nije mijenjana čvrsta tradicija, nego samo nedavna praksa. Kanonizacija je bitno kanonski čin u koji su uključeni 'munus docendi' i 'munus regendi' [papina služba učitelja i zakonodavca, op. splendor]. 'Munus sanctificandi' [služba posvećivanja, op. splendor] na scenu dolazi kao drugi moment i sastoji se u činu bogoslužja koji slijedi kanonizaciju.

- Ukratko, kako kaže dokument koji ste citirali 'zdrava predaja i opravdani napredak'? 
  
Sigurno, iako u ovom posebnom slučaju obnove obreda kanonizacije slijedimo put koji je 2005. započeo Benedikt XVI. Tada je Kongregacija za kauze svetaca, 29. rujna, nakon zaključenja studija teoloških razloga i pastoralnih potreba obreda beatifikacije i kanonizacije, priopćila da će kanonizaciju predvoditi Prvosvećenik u Sv. Petru, dočim će beatifikaciju u dotičnim biskupijama predvoditi neki njegov predstavnik, obično prefekt Kongregacije za kauze svetaca. Kanonizacija je ustvari konačni sud kojim Vrhovni Svećenik određuje da neki sluga Božji, već uključen među blaženike, bude uvršten u katalog svetih i da se časti u sveopćoj Crkvi kultom koji pripada kanoniziranima. Radi se, dakle, o činu koji je obvezujući i univerzalan. Auktoritet koji Papa izvršava u odluci o kanonizaciji sada će postati još vidljivijim po nekim ritualnim elementima.

- Osim promjene mjesta obreda, koji se sada odvija prije početka mise, koji su to još ritualni elementi?

Najprije, trostruka molba za vrijeme koje se kardinal prefekt Kongregacije za kauze svetih obraća Svetom Ocu tražeći da kanonizira sedmero blaženika. Time je vraćena, premda u obnovljenu obliku, stara tradicija prema kojoj Papa ustrajno moli od Gospodina pomoć za ostvarenje toga važnog čina. Konkretno, u odgovoru na drugu prefektovu molbu zaziva Duha Svetoga i nakon toga zaziva započet će himan 'Veni Creator'. Drugo, pjevanje 'Te Deuma', prisutno u obredu kanonizacije do 1969. pratit će dolazak i čašćenje relikvija novih svetaca.

- Što se tiče procesije s relikvijama novih svetaca, je li predviđena neka promjena?

Uobičajena procesija će se kratko zaustaviti pred Svetim Ocem tako da može počastiti relikvije. Nakon što budu sakupljene pred oltarom, okadit će ih đakon.

[...]"

Litanije svih svetih će i nadalje  pratiti ulaznu procesiju što je bilo uobičajeno još od vremena pape Pija XII., a izostavit će se prefektovo čitanje biografija novih svetaca jer će ih ukratko izložiti Sveti Otac tijekom homilije. 

Obnovljeni obred će tako biti u harmoničnom kontinuitetu sa stoljetnom tradicijom i po svojoj će jednostavnosti ostvarivati sjaj plemenite jednostavnosti za kojom je težio II. vatikanski koncil.

Pozornost je na današnjoj svetoj misi privukao i papinski fanon koji je Sveti Otac nosio prvi put u svom pontifikatu. Zadnji ga je put 1984. nosio bl. Ivan Pavao II.

Izvor: La Buhardilla de Jerónimo

Slike: gloria.tv, messainlatino.it

Quaerere Deum

Odavno smo se upoznali s njemačkim cistercitima strožijega opsluživanja ili trapistima koji su se vratili starom ususu i klasičnoj sv. misi. Sličan se proces od prošle godine odvija i u južnočeškoj opatiji Vyšší Brod, ali ovaj put kod cistercita općega opsluživanja. Tako je taj samostan postao jedino mjesto u Biskupiji České Budějovice gdje vjernici mogu svakoga dana pribivati tradicionalnoj svetoj misi.

Samostan je utemeljen 1259. god., sedam je stoljeća bilo središtem vjere, kulture i znanja toga područja. Njegovi su monasi uvelike zaslužni što je taj prostor nakon Husitskih ratova, a onda i Tridesetogodišnjeg rata ostao katoličkim. Budući da su se bavili i školstvom, izbjegli su udaru Josipa II. protiv kontemplativaca.

Zemljopisni položaj samostana imao je snažnu ulogu u životu samostanske zajednice. Nakon I. svjetskog rata pripao je Čehoslovačkoj Republici, a otegotna je okolnost opatiji bila ta što su njeni monasi bili većinom Nijemci. U vrijeme II. svjetskog rata opatija je, pak, pripala Njemačkoj, a novi su vlastodršci opata Tecelina, zbog njegova lojalnoga stava prema Čehoslovačkoj, uhitili i osudili na zatvor, a koludre mobilizirali ili rastjerali te ukinuli samostan. Usprkos tomu, nakon svršetka rata smatrani su neprijateljima i izdajnicima. Otkada su 1948. vlast preuzeli komunisti, stanje se pogoršalo. Opat je dobio rok od sedam godina da napusti samostan, češki cisterciti su internirani, a samostan 1950. ukinut i pretvoren u vojarnu, dok su njemački monasi našli smještaj u raznim austrijskim i bavarskim samostanima.

Nakon pada komunizma dvojica preostalih monaha iz Vyššeg Broda ili Hohenfurta, koji su još bili u snazi, vratili su se 1990. u Češku iako još nisu mogli živjeti u samostanu, tako da su stanovali kod sestre jednoga od monaha. Uz pomoć austrijske subraće i dobročinitelja započeli su s obnovom cistercitskog života pa su već 1994. mogli primiti četvoricu novaka.

"[...] Svetu misu za vjernike služe u redovitom i u izvanrednom obliku rimskog obreda. Sama samostanska zajednica se od jeseni 2011. vratila tradicionalnoj korskoj molitvi i časoslovu cistercita, a misu služe u izvanrednom obliku. Kod oživljenja klasičnog oficija pomogla im je njemačka opatija Mariawald." (katholisches.info)

Opatijska crkva se obnavlja pa se svete mise služe u kapeli Sv. Ane ili pak u tzv. zimskoj kapeli. Osim u vrijeme navedeno na sljedećoj slici, tradicionalna misa se služi i o većim blagdanima u terminu koji ne zahtijeva tako rano ustajanje, kao što je bilo na blagdan sv. Vjenceslava (1).  

Koludri ustaju u 3.45, odnosno u 4.15, korska molitva započinje vigilijom u 4.15 (4.30). Slijedi meditacija i jutarnje pohvale u 6.15 za kojima slijedi sveta misa. Doručak je u 7.45, pa prvi čas u 8.15, onda kapitul na kojem se čita Pravilo sv. Benedikta. Radi se od 9.00 dok zvono ne oglasi kraj rada u 11.45 i pripremu za podnevnu molitvu trećeg i šestog časa i molitvu za mrtve. Slijedi ručak i odmor, a od 14.00 do 17.00 opet rad koji u 14.45 prekida molitva devetog časa. Nakon posla je lectio divina. Večernja je u 18.00, tiho klanjanje i večera s rekreacijom. Zadnja molitva dana je u 19.45, kompletorij, s molitvom Salve Regina, blagoslovom i velikom noćnom šutnjom sve do jutra.

Internetska stranica samostana dostupna je na češkom, njemačkom, engleskom i poljskom jeziku, a važniji se događaji redovito najavljuju i o njima se ukratko izvješćuje. Među glavne događaje ove godine spada pokretanje male hidroelektrane (2, 3). Struju prodaju javnoj mreži, a kapacitet je dovoljan za 60-80 kućanstava.  Svečano je bilo i na Veliku Gospu ove godine kada je brat Bernard Marija položio monaške zavjete. Virtualno možete razgledati okoliš samostana te filozofsku i teološku knjižnicu. 

Panno Maria Nanebevzatá, patronko cisterciáckého řádu, oroduj za nás!

Sv. Václave, vévodo české země, oroduj za nás!

Svatý Benedikte, oroduj za nás!

Sv. Bernarde, oroduj za nás!

Slika: WIKIMEDIA COMMONS

Krunica i misije

U Beču se ovih dana održavao VI. svjetski molitveni kongres za život. Program se dijelom održavao u crkvi hrvatske katoličke misije- Uznesenja Marijina i Devet korova anđeoskih. Uključivao je i procesiju svjetla do Marijina stupa ispred crkve s posvetom Gospi koju je predvodio biskup K. Küng.

Protiv ovoga događaja najavljene su i protudemonstracije, no nije sve završilo samo na riječima jer su protivnici u noći s četvrtka na petak napali austrijski ured organizacije 'Human Life International', a hrvatska crkva je završila išarana. Na meti prostačkih grafita- koje ne prenosim- bila je posebno bila krunica. Prikažite koju molitvu kao naknadu za ovo divljaštvo.

Za današnji sam blagdan pripremio mali dio jednoga većeg teksta H. Fingera o značenju krunice u povijesti misija i u učvršćenju katoličkog identiteta.

" [...]

Krunica je kao molitveni izraz vjere često bila oslonac kršćanskog života, prvenstveno u razdobljima progona Crkve i u kriznim vremenima na misijskim područjima. Navest ćemo samo nekoliko primjera  koji nisu toliko poznati jer pripadaju starijoj fazi novovjekovnih svjetskih misija. Sigurno je da je ružarij tek od XVI. st. mogao i morao preuzeti tu važnu ulogu, i to zato što su intenzitet i organizacijski oblici progona, čak i prema umjerenoj povijesnoj prosudbi, kontinuirano rasli u novom vijeku. Tako novovjekovni progoni kršćana u odnosu na metodu i brutalnost nemaju nikakve paralele u srednjem vijeku ni u staroj Crkvi. To vrijedi posebno za progone u Japanu, u vrijeme Tokugawa, koji su prema nemilosrdnosti daleko nadmašili Dioklecijanove progone, a još više je to istina za progone koje su provodili totalitarni sustavi XX. st.

Otkrićima od XVI. st., pa sve do XIX. st., pridošao je u ranijim vremenima rijedak problem osamljenih kršćana- 'čisto tehnički' problem održavanja kontakta s Crkvom zbog nedostatka vanjskih komunikacijskih sredstava.

Za vrijeme XVI. i XVII. st. katolička je misija, u vezi sa svjetskom ekspanzijom Španjolske i Portugala, dosegnula u mnogo slučajeva područja koja su joj ranije bila nedostupna. Novoobraćeni kršćani su često bili kroz duga vremenska razdoblja potpuno izolirani. Premda kateheza takvih obraćeničkih zajednica većinom, barem izvana, nije bila jako temeljita, ti su novi kršćani ne samo očuvali svoju vjeru, nego su je bez svećenika dalje predavali kroz mnoge generacije. Pri tomu je molitva svetog ružarija, kojoj su iberski misionari u svom dušobrižništvu dali visoko mjesto, gotovo uvijek odigrala odlučujuću ulogu.

Već je utemeljitelj misije u Japanu, sv. Franjo Ksaverski, širio ružarij. Veliki dio mučenika iz Nagasakija bio je u Bratovštini sv. ružarija. Stoga se za njihovo mučeništvo (1622.) tj. za njegov likovni prikaz ustalio naziv 'el triumfo del rosario' [trijumf ružarija]. Japanski tajni kršćani (kirishitan) koji su 200 godina živjeli u skrovitosti (oko 1640.-1854.) sačuvali su i molitvu ružarija. Kad su 1865. uspostavili kontakt s katoličkim svećenicima koji su u Japanu bili opet nazočni od 1860., francuski su misionari ustanovili da im molitva ružarija nije samo poznata, nego i da je redovito mole.

Na indonezijskom otoku Flores odnosno na malom susjednom otoku Solor od 1556. su s velikim uspjehom započeli misionariti dominikanci. U skladu s tradicijom njihova reda, ružarij je u dušobrižništvu imao veliko značenje. Flores je već oko 1570. imao osamnaest misijskih postaja. Od sredine XVII. st., nakon prethodnih kriza, počelo je dugotrajno propadanje misije uvjetovano političkim konstelacijama. Nakon pobjede Nizozemske istočnoindijske kompanije (VOC=Vereinigte Ostindien-Compagnie) nad Portugalcima, članovi katoličkih zajednica koje su bile brojne ponajprije na južnoj obali Floresa, povukli su se u unutrašnjost otoka te posebno na sjevernu obalu. Središte im je bilo mjesto Larantuka gdje je njihov domorodački poglavica sagradio kapelu posvećenu Kraljici Ružarija. Dominikanac Lucas da Cruz tamo je 1660. utemeljio Bratovštinu Kraljice Ružarija ('Confreria Renya Rosari').

Ta je bratovština u sljedećih 200 godina bila institucionalni i, zbog molitve, duhovni centar jednog dušobrižništva koje se odvijalo gotovo bez svećenika. Mnogo desetljeća svećenika na Floresu uopće nije bilo, a na istočno smještenom otoku Timoru, koji je dijelom ostao portugalskim, nije bilo više od trojice misionara od kojih je najviše jedan u višegodišnjem ciklusu posjećivao Flores. Konačno su katolici Floresa unutar svjetske Crkve pali u potpuni zaborav da bi ih ponovo otkrio nizozemski svjetovni svećenik Caspar de Hessele 1853. godine.  On i njegovi nasljednici našli su na Floresu ne manje od 9000 katolika koji su očuvali svoju vjeru molitvom ružarija. Larantuka je sa svojom kapelom Kraljice Ružarija postala zametkom pretežito kršćanskog otoka Floresa koji danas broji više od 70 000 katolika. Misiju Larantuka papa Ivan XXIII. proglasio je biskupijom 3. siječnja 1961.

Osobit slučaj prenošenja vjere preko molitve ružarija predstavlja otok Babuyan Claro. Na tom malom vulkanskom otoku smještenom između Luzona i Tajvana, koji danas pripada Filipinima, kršćanstvo je bez svećenika preživjelo 150 godina. Zajednica od oko 300 osoba svake je nedjelje molila slavnu krunicu. Radosna i žalosna otajstva pala su u zaborav.

Dakako, značaj krunice kao molitvenog izraza vjere u misijskim područjima nije ograničen samo na herojsko preživljavanje izoliranih kršćanskih zajednica, nego njeno obuhvatno djelovanje leži u procvatu 'svakodnevne pobožnosti' koju u sebi nosi. Konačo, molitva krunice bila je u mnogim misijskim zemljama duhovno srce kršćanske pučke kulture u nastajanju. To u prvom redu vrijedi za Latinsku Ameriku i za Filipine. Na potonjima je sredinom XX. st. postojalo više od 150 kruničarskih bratovština. No, i u ranim afričkim misijama pod patronatom portugalske krune mogu se dokazati slična svjedočanstva. U kasnijem glavnom gradu Angole, São Paulu do Luandi, 1620. su nastale dvije bratovštine ružarija, jedna doseljenih Potugalaca, a druga domaćih Afrikanaca.

Latinska Amerika i Filipini su poznavali i jednu vrstu pjevanoga ružarija koji se može opisati kao neka vrsta obiteljske 'seoske liturgije'. Podrijetlo je nepoznatom, no dâ se dokazati da je najpoznatiji isusovački misionar Brazila, Antonio Vieira (1680.-1697.) uveo 1653. pjevani ružarij u Maronhão. Posve je sigurno taj oblik molitve ružarija imao veliko značenje za učvršćenje vjere u tzv. poslijemisijskoj fazi. U Španjolsko-američkom kraljevstvu Nove Granade misionari su uveli običaj ružarija u zoru koji je bio uobičajen u Aragónu. Taj se do danas održao u današnjoj Kolumbiji."

Izvor: pfarre-hall.at

Spomenuti običaj krunice u zoru (rosario de la aurora) proširen je i po mnogim drugim zemljama, npr. Ekvador u svetištu Gospe od Dobrog Uspjeha (1, 2), a možda još svečanije ga održavaju španjolska bratstva i bratovštine (hermandades i cofradías)- 3, 4, 5...

Na koncu današnjeg priloga spomenut je Aragón; fotografija koju vidite je sa zasjedanja provincijalnog kapitula aragonskih mercedaraca, Reda Gospe od Otkupljenja Robova. Uz sličicu sv. Rajmunda Nerođenog nalazi se mala krunica izrađena od koštica maslina iz svečeva kraja. Napravili su je novaci za okupljene patre. Usput upućujem i na zanimljiv dokumentarac iz 1951. godine- Bijeli mercedarci.

Slika: Capítulo Provincial Aragón

1212.-2012.

Godine iz naslova se, naravno, odnose na osam stoljeća od dolaska sv. Franje u našu domovinu. Pridružujem se toj značajnoj obljetnici s dva mala priloga. Najprije s nekoliko rečenica iz poznatoga djela D. v. Hildebranda i jednom nedavnom vijesti iz tradicijskoga redovničkog života. 

"Sveti Franjo koji je u najvećoj mjeri slijedio evanđeosko siromaštvo nikada nije tvrdio da crkve trebaju biti suhoparne i bez ljepote. Naprotiv, crkva i oltar mu nisu mogli biti dovoljno lijepi. Isto se otprilike može reći o svetom Župniku Arškom ili o sv. Tereziji Avilskoj (1).

Nastaje smiješno proturječje kada se zbog evanđeoskog siromaštva hoće razoriti umjetnički vrijedne crkve te ih- uz velike troškove- zamijeniti prozaičnim i golim bogomoljama (2).

Nisu ljepota i sjaj crkve nespojive s duhom siromaštva i nisu razlog za ljutnju siromašnih, nego je to puno više nepotreban luksuz i komfor, danas tako proširen.

Svećenici koji traže povratak evanđeoskom siromaštvu trebaju promisliti da u Sjedinjenim Državama i u Njemačkoj u puno slučajeva kler posjeduje najelegantnija vozila, najbolje kamere, najmodernije televizore. Previše pića i pušenja je sigurno protiv evanđeoskog siromaštva, no jamačno ne ljepota i raskoš crkava.

S jedne se strane tvrdi da bi crkve trebale biti ogoljene, a s druge se u župama i u kampusima katoličkih koledža podižu ružne zgrade za društvene svrhe koje su opskrbljene svakom vrstom nepotrebnog luksuza; a to se čini u ime socijalne skrbi i duha socijalnosti. Čak se i u samostanima mogu pronaći slična zbivanja...

(1) Usp. Theresia vom Kinde Jesu 'Leben' (München 1960), 9. pogl. i dalje
(2) Usp. Michel de Saint Pierre "Sainte Colère" (Paris: Editions de la Tabl Ronde, 1965), str. 175.

Dietrich von Hildebrand u: "Das trojanische Pferd in der Stadt Gottes"; EOS-Verlag AD 1992 "

Izvor: Frischer Wind

Slika: images saintes

S navedenim se riječima sigurno slažu franjevci Bezgrješne koji iz godine u godinu sve više napreduju. Propustio sam prenijeti vijest od 1. kolovoza kada je u svetištu Gospe od Dobrog Savjeta u Frigentu čak osamnaest franjevki Bezgrješne u nazočnosti osnivača kongregacije, o. Stjepana M. Manellija, primilo redovnički habit. Svetu misu je u klasičnom obliku rimskog obreda služio suosnivač o. Gabrijel Pellettieri.

"Vidjeti tako veliki broj mladih žena koje istodobno uzimaju redovničku odjeću, u Europi je postala rijetkost. Ženska je grana te mlade franjevačke zajednice vjerne Tradiciji u tom talijanskom novicijatu godišnje- prije motuproprija 'Summorum Pontificum' pape Benedikta XVI. iz 2007.- bilježila oko deset ulazaka, nakon njega taj se broj gotovo udvostručio [...]."

Izvor: katholisches.info

Slika: Messainlatino.it

Franjevci Bezgrješne imaju i svoju internetsku televiziju,TV dell'IMMACOLATA, s dosta starijih filmova, snimaka raznih simpozija, svetih misa i predavanja među kojima i jedno o velikom mariologu fra Karlu Baliću.