nedjelja, travnja 24, 2011

Gaude et laetare

Sretan i blagoslovljen Uskrs!!!

Ove litanije na čast Uskrslom sastavio je bl. Ivan Henrik Newman:

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Isuse, otkupitelju roda ljudskoga,
Isuse, pobjedniče nad grijehom i Sotonom,
Isuse, koji si nadvladao smrt,
Isuse, Sveti i Pravedni,
Isuse, Uskrsnuće i Živote,
Isuse, djelitelju milosti,
Isuse, suče svijeta,
Koji si položio svoj život za svoje ovce,
Koji si uskrsnuo treći dan,
Koji si se objavio svojim izabranicima,
Koji si pohodio svoju blaženu Majku,
Koji si se ukazao Magdaleni dok je plakala,
Koji si poslao svoje anđele svetim ženama,
Koji si utješio jedanaestoricu rekavši im: 'Mir vama!',
Koji si im dahnuvši rekao: 'Primite Duha Svetoga',
Koji si utvrdio vjeru Tominu,
Koji si povjerio svoje stado Petru,
Koji si navijestio Kraljevstvo Božje,

Mi grješnici, molimo Te usliši nas
Da uzmognemo hoditi u novosti života,
Da uzmognemo napredovati u spoznaji Tebe,
Da uzmognemo rasti u milosti,
Da uzmognemo uvijek imati kruha života,
Da uzmognemo ustrajati do konca,
Da uzmognemo imati pouzdanja pred Tobom kad dođeš,
Da uzmognemo radosno promatrati Tvoje Lice,
Da uzmognemo na sudu biti postavljeni Tebi zdesna,
Da uzmognemo biti u zajedništvu sa svetima,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Krist uskrsnu, aleluja.
Doista uskrsnu i ukaza se Šimunu, aleluja.

Pomolimo se.

Bože, koji si po svomu Jedinorođenom Sinu nadvladao smrt i otvorio nam put k vječnomu životu, udostoj se, molimo Te, tako nas utvrditi svojom milošću da uzmognemo u svemu biti poput onih koji su otkupljeni od svojih grijeha. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Vultus Christi
Slika: Wikimedia Commons

subota, travnja 16, 2011

Papin rođendan

Danas je 84. rođendan slavno vladajućeg pape našeg Benedikta. Sveta misa u katedrali je u 18 h.

Ad multos annos!!!

TU ES PETRUS

srijeda, travnja 06, 2011

Dolorosa


Danas započinje devetnica Gospi od Sedam Žalosti. Pobožnost je osobito širio i širi Red slugu Marijinih. U nastavku donosim litanije Gospi pod ovim naslovom koje je 1809. godine sastavio sluga Božji papa Pio VII., dok se nalazio u Napoleonovu zatočeništvu, tako da imaju i tu vrijednost što nam daju uvid u misli i dušu toga svetog prvosvećenika u njegovim najtežim danima. Nakon oslobođenja, u zahvalu je 1814. proširio blagdan Gospe od Sedam Žalosti na cijelu Crkvu. Nakon reforme kalendara ostao je samo blagdan 15. rujna, a po izvanrednom kalendaru i u petak prije Cvjetnice.

Litanije Gospe Žalosne

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,
Majko Raspetoga,
Majko žalosna,
Majko uplakana,
Majko tužna,
Majko napuštena,
Majko osamljena,
Majko lišena Sina,
Majko mačem probodena,
Majko patnjom iscrpljena,
Majko tjeskobom ispunjena,
Majko u srcu raspeta,
Majko pretužna,
Vrelo suza,
Vrhunče patnje,
Zrcalo strpljivosti,
Stijeno postojanosti,
Sidro pouzdanja,
Utočište napuštenih,
Štite potlačenih,
Svladateljice nevjernika,
Utjeho bijednih,
Liječe malaksalih,
Jakosti slabih,
Luko brodolomaca,
Umiriteljice oluja,
Utočište uplakanih,
Strahu zlonamjernika,
Blago vjernika,
Svjetlo proroka,
Pomoćnice apostola,
Kruno mučenika,
Svjetlo ispovjedatelja,
Biseru djevica,
Utjeho udovica,
Radosti svih svetih,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

Pogledaj nas, oslobodi nas, spasi nas od svih nevolja krjepošću Isusa Krista. Amen.

Utisni, o Gospo, rane svoje u srce moje, da u njima čitam žalost i ljubav; žalost da svaku žalost zbog Tebe izdržim; ljubav da svaku drugu ljubav zbog Tebe prezrem. Amen.

Moli za nas Djevice Prežalosna.
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se

Bože, u čijoj je muci, prema Šimunovu proroštvu, preslatku dušu slavne djevice i majke Marije mač boli probo; udijeli milostivo da mi, koji častimo spomen Njezinih žalosti, učinak muke Tvoje sretno zadobijemo. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Bilješka: Papa Pio VII. je podijelio potpuni oprost svima koji u petke kroz godinu skrušena srca izmole ove molitve i dodaju Vjerovanje, Zdravo Kraljice i tri Zdravomarije Prežalosnom Srcu Presvete Djevice.

(Izvor: Áncora de salvación)

Ili kraća alternativa za devetnicu kojima je ovo previše; moleći sedam Zdravomarija i razmišljajući pritom o sedam žalosti Marijinih koje spominje i sv. Brigita: 1. Šimunovo proroštvo, 2. Bijeg u Egipat, 3. Isus izgubljen u Hramu, 4. BDM susreće Isusa na križnom putu, 5. Raspeće Isusovo, 6. BDM prima Isusovo mrtvo tijelo u svoje krilo i 7. Pokop Isusov.

Slika: Wikimedia Commons

Sjene

Predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, K. kard. Koch, sudjelovao je predavanjem Liturgija kao slavlje kršćanskog života na simpoziju Liturgija Crkve, koji je od 4. do 6. travnja priredio Institut kardinal W. Kasper Filozofsko-teološke visoke škole Vallendar. Cilj simpozija je bio dati teološki doprinos najnovijoj diskusiji o liturgijskoj reformi.

Kardinal Koch je istaknuo potrebu novog liturgijskog pokreta koji bi morao biti u stanju prikazati s jedne strane, pozitivne plodove razvoja liturgije nakon II. vatikanskog koncila, a s druge strane, korigirati naličje [Schattenseiten- sjenovite strane]. Smatra da je pogrješno promatrati liturgijsku reformu Pavla VI. kao konačni oblik liturgije. Naprotiv, i ona treba obnovu. Iznio je primjedbu da Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium do danas nije potpuno prihvaćena. Novi liturgijski pokret bi trebao omogućiti da urodi pravo nasljeđe Koncila.

Prema: gloria.tv, kath.net

petak, travnja 01, 2011

Novi "syllabus"

U Rimu je od 16. do 18. prosinca 2010. održana konferencija u organizaciji franjevaca Bezgrješne pod naslovom "Drugi vatikanski koncil i njegova ispravna hermeneutika u svjetlu tradicije Crkve". Sudjelovali su msgr. L. Negri, msgr. B. Gherardini kao auktor dviju značajnih knjiga u izdanju izdavačke kuće franjevaca Bezgrješne; Concilio Ecumenico Vaticano II. Un discorso da fare, Casa Mariana Editrice 2009. i Quod et tradidi vobis. La Tradizione vita e giovinezza della Chiesa, Casa Mariana Editrice 2010. Zatim, prof. R. de Mattei, francuski povjesničar Y. Chiron, msgr. N. Bux, profesori bogoslovnog sjemeništa franjevaca Bezgrješne i drugi. Skup je zaključio kardinal V. de Paolis, CS. Kako je izgledao čitav program možete vidjeti ovdje. Posebno je zapaženo predavanje poznatog biskupa A. Schneidera, ORC koji je u međuvremenu odlukom Svetog Oca prešao iz Karagande u glavni kazahstanski grad Astanu. Monsinjor dokazuje da ni hermeneutika diskontinuiteta ni njena ostvarenja na doktrinalnom, pastoralnom i liturgijskom području nemaju uporišta niti u koncilskim tekstovima niti u govorima i nakanama papa bl. Ivana XXIII. i Pavla VI. Izlazak iz konfuzije zadnjih desetljeća vidi u intervenciji papinskog učiteljstva u vidu neke vrste novoga silaba, koji se za razliku od onoga poznatoga ne bi bavio zabludama koje se šire izvan Crkve, nego "protiv zabluda koje šire unutar Crkve oni koji podržavaju teze o diskontinuitetu i lomu". Osim toga ističe potrebu "većeg broja svetih, hrabrih pastira, duboko ukorijenjenih u tradiciju Crkve" koji ne padaju pod utjecaj "bilo hvale, bilo straha".

Msgr. A. Schneider, ORC
Rim, 17. prosinca 2010.

"Prijedlozi za ispravno čitanje II. vatikanskog koncila

Prvenstvo bogoslužja kao temelj prave pastoralne teologije

I. Teološki temelj pastoralne teologije

Da bi se ispravno govorilo o pastoralnoj teoriji i praksi, potrebno je najprije biti svjestan njihova temelja i teološkoga cilja. Cilj Crkve je cilj Utjelovljenja: 'propter nostram salutem'. Tako se izražava vjera i molitva Crkve: 'Qui propter nos homines et propter nostram salutem descendit de caelis et incarnatus est...et homo factus est'. To spasenje znači spasenje duše za vječni život. U tomu se također sastoji svrha cjelokupnoga juridičkog i pastoralnoga crkvenog poretka, kako kaže zadnji kanon Kodeksa crkvenoga prava: 'prae oculis habita salute animarum, quae in Ecclesia suprema semper lex esse debet' (can. 1752).

Sadržaj spasenja ljudske duše sastoji se u svetosti, obnovi i savršenstvu izvornog ljudskog dostojanstva u Kristu. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i sebi slična (Post 1, 26) i to djelo je čudesno, kako kaže Crkva u liturgiji: 'Deus, qui humanae substantiae dignitatem mirabiliter condidisti'. Međutim, čudesnija je obnova i perfekcija te slike koja je došla djelom Otkupljenja: 'mirabiliter reformasti'. Obnova, novo savršenstvo, svetost, sastoji se u nezamislivoj milosti čovjekova sudjelovanja u samoj božanskoj naravi: 'Divinitatis esse consortes'. To udjelovanje u božanskoj naravi znači biti posvojeni sinovi Božji, biti sinovi u Jedinom Sinu, Isusu Kristu.

Isus Krist, jedini Sin Božji po naravi, Utjelovljenjem se učinio prvorođenim među mnogom braćom: 'primogenitus in multis fratribus' (Rim 1, 29). Po svojoj otkupiteljskoj žrtvi, Krist je ponudio čovjeku milost božanskog života. Isti božanski život u otajstvu Presvetoga Trojstva nazočan je u ljudskosti Sina Božjega: 'in ipso habitat omnis plenitudo divinitatis corporaliter', 'u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva' (Kol 2, 9). Utjelovljeni Krist je pun milosti i istine (Iv 1, 14). Duh Sveti s tog izvora božanskog života po Crkvi koja je Otajstveno Tijelo Kristovo, dijeli u liturgiji i sakramentima milost božanskoga posinjenja i sve druge potrebne milosti svetosti. Tako se bolje može razumjeti što II. vatikanski koncil uči: 'Liturgia est culmen ad quod actio Ecclesiae tendit et simul fons unde omnis eius virtus emanat' (Sacrosanctum Concilium 10); 'Liturgija je vrhunac kojemu djelovanje Crkve teži i ujedno izvor iz kojega izvire sva njezina snaga' (SC 10).

II. Pastoralni 'vademecum' II. vatikanskog koncila

U Konstituciji o svetoj liturgiji 'Sacrosanctum Concilium', u kontekstu diskursa o prvenstvu bogoslužja i klanjanja koje se daje Bogu, koncil izlaže solidnu sintezu zdrave i teološki valjane pastoralne teologije, vrstu pastoralnog 'vademecuma' sa sljedećih sedam karakteristika:

'Crkva naviješta poruku spasenja onima koji ne vjeruju da svi mogu upoznati pravoga Boga i onoga kojega je on poslao, Isusa Krista, i da se obrate sa svojih puteva, čineći pokoru [Iv 17, 3; Lk 24, 27; Dj 2, 38]. Također vjernicima Crkva treba uvijek propovijedati vjeru i pokoru, mora ih pripraviti za sakramente, učiti ih da čuvaju sve što je Krist zapovjedio [Mt 28, 20], i poticati ih na sva djela milosrđa, pobožnosti i apostolata. Time će se manifestirati da Kristovi vjernici, iako nisu od ovoga svijeta, trebaju biti svjetlo svijeta i da slave Oca pred ljudima (SC 9).

Iz ove kratke sinteze možemo ustanoviti sedam bitnih točaka za pastoralnu teoriju i praksu.

1. Dužnost naviještati evanđelje svim nevjernicima (SC 9)

Takvo naviještanje treba biti eksplicitno: vjera u Isusa Krista do koje se dolazi milošću obraćenja i pokorom. Dakle, nema mjesta za teoriju i praksu tzv. 'anonimnog kršćanstva', nikakvog dopuštanja alternativnih putova spasenja izvan puta Kristova; Krist je jedini posrednik između Boga i ljudi. To je ono što Koncil uči u Dogmatskoj konstitutciji 'Lumen Gentium' kad kaže: 'putujuća Crkva nužna je spasenje. Krist, prisutan nam u svom Tijelu koje je Crkva, jedini je posrednik i jedini put spasenja' (LG 14).

U paragrafu 8 iste dogmatske konstitucije Koncil kaže: 'Unicus Mediator Christus' (vidi i idem, 28). Spašeni ljudi, u vječnosti, to su prihvaćanjem u svom zemaljskom životu zasluga jedinoga posrednika Isusa Krista (usp. idem, 49). Drugi vatikanski koncil poučava iznoseći sljedeći citat iz Tridenstskoga koncila: 'per Filium eius Iesum Christum, Dominum nostrum, qui solus noster Redemptor et Salvator est' (idem, 50). U Deklaraciji o slobodi vjerovanja Koncil poučava da je svaki čovjek otkupljen po Kristu Spasitelju i pozvan na božansko sinovstvo koje se može primiti samo po milosti vjere ('Dignitatis humanae', 10).

Papa Pavao VI. u svom obraćanju na otvaranju drugog zasjedanja Koncila 1963. kaže: 'Isus Krist je jedini i najviši Učitelj i Pastir, i jedini Posrednik između Boga i ljudi' ('Sacrosanctum Oecumenicum Concilium Vaticanum II. Constitutiones, Decreta, Declarationes', Città del Vaticano 1966., str. 905). Isti papa sljedeće godine na Koncilu ponavlja: 'Isus Krist je jedini Posrednik i Otkupitelj' (idem, str. 989). Nauk koncila nastavlja: 'Budući da je već osuđen onaj koji ne vjeruje, riječi Kristove su istodobno riječi osude i milosti, smrti i života' ('Ad gentes', 8). Misijska djelatnost je sveta dužnost Crkve jer je to volja samoga Boga koji ustraje na nužnosti vjere u Krista i krštenja za vječni život (idem, 7).

2. Dužnost naviještanja vjere vjernicima

Glavna zadaća Crkve se sastoji u preuzimanju skrbi da vjera vjernika raste i bude zaštićena od opasnosti zablude; to znači, preuzimanje brige za čistoću, cjelovitost i vitalnost vjere. Blaženi papa Ivan XXIII. je već u svojoj adresi na otvaranju II. vatikanskog koncila jednoznačno izjavio, na još jasniji način, da je glavna dužnost Koncila zaštita i promicanje nauka vjere: 'ut sacrum christianae doctrinae depositum efficaciore ratione custodiatur atque proponatur' (op. cit., 861). Blaženi prvosvećenik nastavlja kako Crkva u izvršavanju svoje dužnosti u naše vrijeme ne smije odvratiti svoje oči od svetog nasljeđa istine koju je primila od tradicije. Koncil mora prenijeti katolički nauk u cjelovitosti, bez umanjivanja i bez narušavanja: 'integram, non imminutam, non detortam tradere vult doctrinam catholicam'. Papa Ivan vrlo realistično uviđa kako to neće svima biti na srcu. Nužno je, dakle, kaže papa, da svi u naše dane prihvate cijeli kršćanski nauk, bez izostavljanja i jednoga dijela: 'oportet ut universa doctrina christiana, nulla parte inde detracta, his temporibus nostris ob omnibus accipiatur' (idem, str. 864).

U primanju i promicanju cjelokupnog nauka vjere moramo slijediti put koji je točan kako po obliku tako i po konceptima, slijedeći primjer Tidentskoga koncila i Prvoga vatikanskog koncila, kako potvrđuje papa Ivan XXIII. U Deklaraciji o slobodi vjerovanja koncil opominje vjernike da se 'potrude proširiti svjetlo života sa svim pouzdanjem i apostolskom hrabrošću, čak do prolijevanja krvi' (DH 14). Nadalje oni imaju 'tešku obvezu... od Njega primljenu istinu sve potpunije razumijevati, vjerno je naviještati i odlučno braniti (ibidem). U Pastoralnoj konstituciji 'Gaudium et spes' koncil potiče: 'Ljubav i dobra volja ni na koji način nas, zasigurno, ne smiju okrenuti k ravnodušnosti prema istini i dobru. Doista, sama ljubav tjera učenike Kristove da naviještaju spasonosnu istinu svim ljudima' (GS 28). Papa Pavao VI. u svojoj adresi na otvaranju drugog zasjedanja II. vatikanskog koncila potvrđuje: 'Temelj za obnovu Crkve mora biti točniji studij i bogatija promocija božanske istine' (op. cit., str. 913).

U Dekretu o apostolatu laika Koncil se izražava ovim terminima: 'U naše vrijeme nastaju novi problemi i kruže ozbiljne zablude koje teže potkopati temelje religije, moralnoga reda i samoga ljudskog društva' ('Apostolicam actuositatem', 6). U Pastoralnoj konstituciji 'Gaudium et spes' Koncil zamjećuje kako se već tada šire teške moralne zablude i potiče kršćane da brane i promiču naravno dostojanstvo i uzvišenu, svetu vrijednost bračnoga stanja (br. 47). U istom dokumentu Koncil osuđuje nemoralne običaje u odnosu na brak i krjepost čistoće, kad kaže da 'mnogoženstvo, kuga razvoda, tzv. slobodna ljubav i druge deformacije imaju zamračujući učinak' na dostojanstvo braka i obitelji. 'Nadalje, bračna je ljubav prečesto oskvrnuta ekscesivnim samoljubljem, hedonizmom i nedopuštenim postupcima protiv rađanja. Povrh toga, ozbiljan nered u obitelji unose moderni ekonomski uvjeti, socijalnopsihološki i građanski' (ibid.). Koncil je dao nedvosmislenu pouku o bračnoj čistoći: 'Sinovima Crkve nije dopušteno poduzimati metode kontrole rađanja koje je crkveno učiteljstvo u izlaganju božanskoga zakona odbacilo' (idem, 51, usp. Pio XI., 'Casti connubii'). Svi trebaju biti uvjereni da ljudski život i zadaća njegova prenošenja nisu stvarnosti povezane samo s ovim svijetom, zato se i ne mogu mjeriti ili promatrati samo u tim terminima, nego uvijek gledajući na vječnu sudbinu ljudi' (ibidem).

U Dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve Koncil potiče izbjegavanje svakog oblika indiferentizma, sinkretizma, konfuzije (AG, 15). U konstituciji 'Gaudium et spes' Koncil odbacuje čisto svjetovni i protureligijski humanizam (br. 56). Isti koncilski dokument govori o ateističkom humanizmu koji ne samo da prijeti vjeri, nego ima i negativan i globalizacijski učinak na sve sfere društvenog života; 'Sve veći broj ljudi u praksi napušta religiju. Za razliku od prošlih vremena nijekanje Boga ili religije, ili njihovo napuštanje, nije više neobično niti individualna pojava. Danas nije rijetkost da se to prikazuje kao zahtjev znanstvenoga napretka ili izvjesnoga novog humanizma. Ta se gledišta na mnogim mjestima ne izriču samo u učenjima filozofa, nego sa svih strana zahvaća književnost, umjetnosti, interpretaciju humanističkih znanosti, povijesti i same građanske zakone. Posljedica toga je da su mnogi zbunjeni.' (GS 7).

Papa Pavao VI. je na zadnjoj javnoj sjednici II. vatikanskog koncila u svojoj homiliji potvrdio da Koncil predlaže ljudima našeg vremena teocentričnu i teološku doktrinu o ljudskoj naravi i svijetu (op. cit., str. 1064-1065). U homiliji na sedmoj javnoj sjednici II. vatikanskog koncila, 28. listopada 1965., papa Pavao VI. objašnjava da usprkos općenito pastoralnoj naravi Koncila, on smjera izložiti vječnu i autentičnu doktrinu Crkve, isključujući doktrinalni relativizam; Koncil ostvaruje djelo koje 'ne historizira, ne relativizira prema metamorfozama svjetovne kulture narav Crkve koja je uvijek ista, i vjerna sebi kako ju je Krist htio i kako ju je autentična tradicija usavršila, nego je čini sposobnijom da izvršava svoju misiju činjenja dobra u izmijenjenim uvjetima ljudskog društva (op. cit., str. 1039-1040).

U govoru iste 1965. godine prilikom osme sjednice Koncila, papa Pavao VI. je kritizirao ponašanje onih koji pogrješno i zlorabeći tumače intenciju bl. pape Ivana XXIII. o crkvenoj pastoralnoj prilagodbi potrebama našeg vremena ('aggiornamento'). Nadalje, papa izlaže duh Koncila u tom pogledu i sve poziva na oprez protiv doktrinalnog i juridičkog relativizma, tvrdeći da papa Ivan XXIII. zasigurno 'nije toj programatskoj riječi htio dati značenje koje joj neki pokušavaju dati, kao pristanak na 'relativizaciju' svega u Crkvi prema duhu današnjega svijeta; dogma, zakona, struktura, tradicija, jer je, naprotiv, osjećaj za crkvenu doktrinalnu i strukturalnu stabilnost u njemu bio tako živ i jak kao zaglavni kamen njegove misli i djela. 'Aggiornamento' od sada nadalje za nas znači mudro prodiranje duha proslavljenog Koncila i vjernu primjenu njegovih norma izdanih na sretan i svet način' (op. cit., str. 1053-1054).

U izvornom latinskom tekstu, Pavao VI. ne koristi riječ 'aggiornamento', nego 'accommodatio'. Slavni izraz 'aggiornamento' pape Ivana XXIII. postao je legendaran, ali u svojoj izvornoj nakani nema ništa zajedničko s doktrinalnim, pravnim ili liturgijskim relativizmom.

Novi pastoralni i doborohotni stav strpljivoga razumijevanja i dijaloga s društvom izvan Crkve ne uključuje doktrinalni relativizam. Papa Pavao VI. brani Koncil od takve moguće optužbe u spomenutoj homiliji za vrijeme sedme javne sjednice: 'Taj stav... jako je i kontinuirano djelovao na Koncilu, do točke koja je sugerirala sumnju kod nekih da je tolerantan i prevladavajući relativizam prema vanjskom svijetu, prolaznoj povijesti, kulturalnoj modi, vremenitim potrebama, mišljenju drugih, dominirao osobama i aktima ekumenske sinode nauštrb vjernosti koja se duguje tradiciji i na štetu vjerske orijentacije koncila. Mi ne vjerujemo da to treba pripisati Koncilu, niti u njegovim stvarnim i dubokim nakanama niti u njegovim stvarnim manifestacijama' (op. cit., str. 1067). Pavao VI. ovdje brani samo stvarne i duboke nakane i autentične manifestacije Koncila, ne ulazeći u meritum osoba.

Koncil izričito odbacuje svaki oblik religijskog sinkretizma u misijskoj aktivnosti i zahtjeva da se posebne tradicije naroda prosvijetle svjetlom evanđelja, ostavljajući netaknutim primat Petrove katedre (usp. AG 22).

3. Obveza propovijedanja pokore vjernicima (SC 9)

Ne može se govoriti o pravoj pastoralnoj doktrini i praksi bez bitnoga elementa pokore u životu Crkve i vjernika. Svaka prava obnova Crkve u povijesti dogodila se u duhu i praksi kršćanske pokore. Dogmatska konstitucija 'Lumen gentium' u br. 8 tvrdi da Crkva mora neprestano napredovati na putu pokore i obnove. Zatim kaže da vjernici u sebi moraju pobijediti kraljevstvo grijeha samoodricanjem i svetim životom (idem, 36). U misijskoj aktivnosti djeca Crkve se ne smiju stidjeti sablazni križa (AG 24).

Bolje se može razumjeti pravi duh koncilskog učenja o nužnosti pokore ako razmislimo da je 1. srpnja 1962., na svetkovinu Predragocjene Krvi, uoči samoga otvaranja Koncila, blaženi papa Ivan XXIII. posvetio cijelu encikliku nužnosti pokore pod naslovom 'Paenitentiam agere'. Radi se o žurnom pozivu katoličkom svijetu i pobudi na intenzivniju molitvu i pokoru da se isprosi milost nadolazećem Koncilu. Papa ukazuje na misao i praksu Crkve, kao i na primjer prethodnih koncila, podsjećajući na potrebu unutarnje i vanjske pokore kao suradnje s božanskim otkupljenjem. Konkretno, papa Ivan XXIII. preporučuje u svakoj dijecezi pokorničku službu objašnjavajući kako 'djelima milosrđa i pokore umilostiviti Boga svemogućega i zadobiti od Njega pravu obnovu kršćanskoga duha koja je jedan od glavnih ciljeva Koncila' (II, 2). Papa nastavlja: 'Naš prethodnik Pio XI., časne uspomene, ispravno je primijetio: 'Molitva i pokora su dva sredstva na raspolaganju Bogu u naše vrijeme da prema Njemu uprave siromašno čovječanstvo koje luta bez vođe; po njima se uklanja i popravlja prvi uzrok i počelo svega nereda koji je pobuna čovjeka protiv Boga' (enciklika 'Caritate Christi compulsi'). Ivan XXIII. je upravio ovu žarku pobudu biskupima: 'Časna braćo, bez odlaganja učinite svaki napor u vašoj moći, kako bi kršćani vama povjereni mogli čistiti svoj duh pokorom i potaknu se na veći žar pobožnosti' (II, 3).

Duh pokore i zadovoljštine mora uvijek pokretati pravu obnovu Crkve, za koju se papa Ivan XXIII. nadao da će proizaći iz II. vatikanskog koncila. Takav stav štiti Crkvu od duha svjetovnoga aktivizma. Papa poučava na kraju enciklike: 'Kako će predivan, kako ohrabrujući događaj vjerskoga žara biti, vidjeti nebrojene vojske kršćana širom svijeta kako se predaju marljivoj molitvi i dragovoljnom samoodricanju kao odgovoru na Naš poziv! To je vrsta vjerskoga žara kojim trebaju biti ispunjeni sinovi i kćeri Crkve. Neka njihov primjer bude nadahnuće onima koji su toliko uronjeni u poslove ovoga svijeta da zanemaruju svoje dužnosti prema Bogu (idem).

U sljedećim riječima možemo shvatiti pravi duh koji je pokretao papu Koncila i zasigurno 'pars maior et sanior' koncilskih otaca:

'Nužno je da kršćani jakošću mučenika i herojskih muževa i žena, koji su u svakom razdoblju Crkve bili njena slava, odbace hedonizam. Na taj će način svatko prema svom životnom staležu moći odigrati svoju ulogu u tomu da II. vatikanski ekumenski sabor, koji treba donijeti procvat kršćanskoga morala, doživi izvanredan uspjeh (II, 2).

4. Dužnost pripremanja vjernika na sakramente (SC 9)

Koncil u Dogmatskoj konstituciji 'Lumen Gentium' poučava da su sakramenti glavna sredstva po kojima vjernike svih staleža i stanja Gospodin poziva na svetost (br. 11). Primarni cilj sakramenata se, prema SC 59, sastoji u posvećenju ljudi, izgradnji Mističnoga Tijela Kristova i kultu koji se daje Bogu. Rijetko je u povijesti Crkve vrhovno učiteljstvo toliko inzistiralo na važnosti i centralnosti svete liturgije, a osobito euharistijske žrtve, kao što je to zapravo učinio II. vatikanski koncil. Činjenica da je prvi koncilski dokument o kojem je raspravljano i koji je potvrđen bio posvećen liturgiji, tj. božanskom kultu, značajna je i pokazuje jasnu poruku o prvenstvu Božjem; Bog i bogoštovlje klanjanja koje mu Crkva upravlja moraju zauzimati prvo mjesto u životu i aktivnosti Crkve. 'Sacrosanctum concilium' govori: 'Sacra liturgia est precipue cultus divinae maiestatis' (br. 33), i stoga kult božanskom veličanstvu mora biti vrhunac sve aktivnosti Crkve: 'Liturgia est culmen ad quod actio Ecclesiae tendit et simul fons unde omnis eius virtus emanat' (br. 10).

Sveta liturgija je prvotni i nužni izvor pravog kršćanskog duha, kaže Dekret o formaciji svećenika ('Optatam totius', 16). Svrha svih sakramenata se nalazi u euharistijskom otajstvu, kaže Dekret o životu i službi svećenika citirajući sv. Tomu Akvinskog: 'Eucharistia est omnium sacramentorum finis' ('Summa Theologica' , III, q. 73 a. 3 c) i dodaje 'In Sanctissima enim Eucharistia totum bonum spirituale Ecclesiae continetur' ('Summa Theologica' , III, q. 65, a. 3, ad 1), ('Presbyterorum Ordinis', 5). Isti dokument opet kaže da je euharistija izvor i vrhunac sve evangelizacije, te izvor i vrhunac svega pastoralnog života crkve. U SC nalazimo ovu sintezu: 'Osobito iz euharistije u nas teče milost kao iz izvora, i postiže se s najvećom učinkovitošću ono posvećenje ljudi i ona proslava Boga u Kristu prema čemu sve aktivnosti Crkve konvergiraju kao prema svome cilju' (SC 10).

5. Dužnost poučavanja vjernika zapovijedima Božjim (SC 9)

Drugi element pastoralne aktivnosti je ovaj: 'Crkva također mora...poučavati vjernike da opslužuju sve što je Krist zapovjedio' (SC 9). Dakle, pastiri Crkve imaju dužnost da poučavaju u cjelini Božjim zakonima i zapovijedima. U Deklaraciji o slobodi vjerovanja Koncil tvrdi: 'najviša norma ljudskoga života je božanski zakon- vječni, objektivni i univerzalni- po kojemu Bog određuje ravna i upravlja cijeli svemir i sve puteve ljudske zajednice' (DH 3). Pastoralna konstitucija 'Gaudium et spes' kaže: 'Čovjek u srcu ima zakon upisan od Boga, njegovo je dostojanstvo u pokoravanju tom zakonu prema kojemu će biti suđen' (br. 16). Isti pastoralni dokument: 'Supruzi trebaju biti svjesni da ne mogu postupati proizvoljno, nego se uvijek moraju ravnati prema savjesti formiranoj prema božanskom zakonu, i trebaju se pokoravati crkvenom učiteljstvu koje autentično tumači zakon u svjetlu evanđelja' (GS 50).

Koncil nastavlja: 'Rascjep između vjere koju ispovijedaju i njihova dnevnog života zaslužuje da se ubroji među ozbiljnije zablude našeg doba' (idem, 43). Takva je zabluda postala još očitija u zadnje vrijeme kad se opaža pojava ljudi koji, dok ispovijedaju da su katolici, istodobno podupiru zakone protivne naravnom pravu i božanskom pravu, te otvoreno proturječe crkvenom učiteljstvu. Kako su aktualne riječi Koncila: 'Neka ne bude lažne opozicije između profesionalnih i društvenih aktivnosti s jedne strane, te vjerskog života s druge strane' (GS 43). Moralni, obiteljski, profesionalni, znanstveni, društveni život moraju se voditi vjerom i tako biti usmjereni na slavu Božju (usp.,idem). Zamijetimo ponovo važnost primata Božje volje i Njegove slave u životu svakog od vjernika i u cijeloj Crkvi. Koncil to ne potvrđuje samo u dokumentu o liturgiji, nego i u pastoralnom dokumentu 'par excellence', Pastoralnoj konstituciji 'Gaudium et spes'.

6. Dužnost promicanja apostolata vjernika laika (SC 9)

Druga bitna točka pastoralnog života je ova: 'Vjernike Crkva mora uvijek... pozivati na sva djela milosrđa, pobožnosti i apostolata' (SC 9). U toj točki leži veliki povijesni doprinos II. vatikanskog koncila, što je uzdigao dostojanstvo i posebnu ulogu vjernika laika u životu i aktivnosti Crkve. Može se reći da se radi o organskom razvoju i kruni magisterija pape Pija XI. glede vjernika laika. Dogmatska konstitucija 'Lumen gentium' daje nam sintezu pitanja vjernika laika u Crkvi i u svijetu sa solidnim teološkim temeljem i jasnim pastoralnim usmjerenjem: 'Neka laici, također udruženim snagama, liječe običaje i uvjete u svijetu ako oni navode na grijeh, tako da budu suobličeni normama pravde i mogu više pogodovati izvršavanju krjeposti, negoli sprječavati. Tako čineći ispunjavaju kulturu i ljudske aktivnosti izvornim moralnim vrijednostima; bolje će pripremiti polje svijeta za sjeme Riječi Božje i u isto vrijeme šire otvoriti vrata Crkve kroz koja poruka mira može ući u svijet. Vjernici trebaju naučiti kako pažljivo razlikovati između prava i dužnosti koje imaju kao članovi Crkve i onih koje imaju kao članovi ljudskoga društva. Neka teže tomu da ih pomire, spominjući se da se u svakom vremenitom poslu moraju voditi kršćanskom savješću, jer ni u svjetovnim poslovima nema ljudske aktivnosti koja bi izmaknula Božjem gospodstvu. Najžurnije je u naše vrijeme da ta razlika, i ta harmonija, zasjaje jasnije nego ikad u životima vjernika, kako bi misija Crkve potpunije odgovorila posebnim uvjetima današnjega svijeta. Jer, kako se mora priznati da se vremenita sfera koja se skrbi interesima ovoga svijeta, ravna prema svojim vlastitim načelima, tako se mora odbaciti poguban nauk koji nastoji izgraditi društvo bez obzira na religiju i koji napada i razara vjersku slobodu svojih građana (LG 36).

Ovdje Koncil osuđuje sekularizam, ne rabeći tu riječ, citira Lava XIII. ('Immortale Dei', 1. studenoga 1885.: AAS 18 (1885), str. 166 i dalje. Isti, 'Sapientiae Christianae', 10. siječnja 1890.: ASS 22 (1889.-'90.), str. 387 i dalje. Pio XII., 'Govor 'Alla vostra filiale'', 23. ožujka 1958.: AAS 50 (1958.), str. 220.) koji je rekao da je 'jedno od načela katoličke doktrine legitimna, zdrava laičnost države' (idem). Papa nastavlja: 'život pojedinaca, život obitelji, život većih i manjih zajednica, treba se hraniti naukom Isusa Krista koji je ljubav Božja i, u Bogu, ljubav prema bližnjemu.' Ta doktrina nalazi jasan odjek u svojim bitnim elementima i u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi i u Pastoralnoj konstituciji Drugoga vatikanskog koncila.

O vlastitom pozivu laika Koncil kaže: 'svojstveno je laicima tražiti Kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih prema Bogu' (LG 31). U Dekretu o apostolatu laika, Koncil govori o idolatriji vremenitih stvari zbog pretjeranog povjerenja u prirodne znanosti i tehniku (usp. Apostolicam Actuositatem 7). Koncil nastavlja potvrđujući da je bračni i obiteljski život mjesto gdje kršćanska religija prožima i preobražava sve životno uređenje (LG 35). U isto vrijeme kršćanska obitelj proglašava jasnim glasom prisutnost Kraljevstva Božjega i nadu vječnoga života. Tako, svojim primjerom i svjedočanstvom, optužuje svijet grijeha i prosvjetljuje one koji traže istinu (idem). Možemo uočiti koliko je aktualan ovaj izraz Koncila; kršćanska i katolička obitelj je živa optužba svijeta, optužuje svijet grijeha.

Posebni oblik apostolata laika sastoji se u svjedočanstvu života vjere, ufanja i ljubavi; dakle, isključuje apostolat aktivizma i zemaljskih interesa. U Dekretu o laicima možemo identificirati kratki 'vademecum' laičkog apostolata gdje Koncil poučava da unutarnji oblik laičkog apostolata mora biti suobličenje trpećem Kristu, i da je svrha toga apostolata vječni spas ljudi na svijetu. Koncil kaže: 'Svi oni trebaju imati na umu da mogu doprijeti do svih ljudi i pridonijeti spasenju cijeloga svijeta javnim bogoštovljem i molitvom, kao i pokorom te dragovoljnim prihvaćanjem poslova i životnih poteškoća čime postaju sličnima trpećem Kristu (usp. 2 Kor 4, 10, Kol 1, 24)' (AA 16). Često apostol laik stavlja čak svoj život u opasnost zbog svoje vjernosti, kaže Koncil (idem, 17).

7. Dužnost promicanja poziva svih na svetost (SC 9)

Zadnja bitna nota pastoralne aktivnosti Crkve sastoji se u promicanju poziva svih na svetost, govoreći da Kristovi sljedbenici budući da nisu od svijeta, ipak moraju biti svjetlo svijetu (SC 9). Točnije, Koncil se ovom temom bavio u petom poglavlju Dogmatske konstitucije 'Lumen gentium', 39-42: 'De universali vocatione oglas sanctitatem u Ecclesia'. Tu se može vidjeti pravi povijesni i najspecifičniji doprinos Drugoga vatikanskog koncila. Svetost se bitno sastoji u nasljedovanju Krista, Krista siromašnog i poniznog, Krista koji nosi Križ, kaže Konstitucija 'Lumen gentium' u br. 41. Nasljedovanje Krista svoj vrhunac doseže u mučeništvu, u hrabrom svjedočenju Krista pred ljudima (idem 42). Koncil govori: 'Svi moraju biti spremni ispovijediti Krista pred ljudima i slijediti ga na križnom putu za vrijeme progonstava kojih Crkvi nikada neće nedostajati' (ibidem).

III. Autentična nakana i svrha Drugoga vatikanskog koncila

Za ispravno čitanje tekstova II. vatikanskog koncila, nužno je uzeti u obzir i specifične karakteristike vremena u kojima se odvijao. U homiliji pape Pavla VI. za vrijeme zadnje generalne kongregacije II. vatikanskog koncila, 7. prosinca 1965., prvosvećenik daje sljedeći opis povijesnoga razdoblja u kojem se odvijao II. vatikanski koncil: 'potrebno je sjetiti se vremena u kojem je održan; vrijeme je to za koje će svatko reći da je orijentirano više na osvajanje zemaljskoga kraljevstva, nego onoga nebeskoga; vrijeme u kojem je zaborav Boga postao uobičajen, i čini se, potpuno krivo, da je potaknut razvojem znanosti; vrijeme u kojem fundamentalni čin ljudske osobe, danas puno svjesnije sebe i svoje slobode, teži da se izjasni u korist svoje apsolutne autonomije, emancipirajući se od svakog transcendentnog zakona; vrijeme u kojem se čini da je sekularizam legitimna posljedica moderne misli i najviša mudrost u vremenitom društvenim poretku; vrijeme, štoviše, u kojem je ljudska duša potonula u dubine iracionalnosti i razaranja; vrijeme, konačno, koje karakteriziraju preokreti i dosada nepoznat nazadak čak u velikim svjetskim religijama. U takvo vrijeme održan je naš Koncil na čast Božju' (op. cit., str. 1063-1064).

Prema izrazu blaženoga pape Ivana XXIII. iz govora na zadnjoj generalnoj kongregaciji prve sesije Koncila, 7. prosinca 1962., jedina svrha Koncila i jedina nada i pouzdanje Pape i koncilskih otaca sastojala se u ovome: 'da se sve više učini poznatim ljudima našega vremena evanđelje Kristovo, da se rado provodi i da duboko prodre u svaki aspekt društva' (op. cit., str. 881-882). Može li biti autentičnijega i katoličkijega pastoralnog načela i metode, nego što je ovo?

U obraćanju na zatvaranju prvog zasjedanja II. vatikanskog koncila, 8. prosinca 1962., papa Ivan XXIII. na ovaj je način izložio pravu svrhu Koncila i duhovne plodove koje od njega želi: ''Tako da Sveta crkva, jaka u vjeri, snažna u ufanju i gorljivija u ljubavi, može cvasti novom i mladenačkom životnošću, i učvršćena najsvetijim zakonima bude učinkovitija i odlučnija u širenju Kraljevstva Kristova' (pismo njemačkim biskupima, 11. siječnja 1962.)... Tada će Kraljevstvo Kristovo na zemlji biti povećano novim rastom. Tada će glasnije i slađe odjeknuti u svijetu dobra vijest otkupljenja čovjeka; time će biti potvrđena vrhovna prava svemogućeg Boga, veze bratske ljubavi među ljudima i mir obećan na ovoj zemlji ljudima dobre volje' (op. cit., str. 891). Prema nakani i želji svetog prvosvećenika Ivana XXIII., Drugi vatikanski koncil trebao je pridonijeti sljedećem cilju: 'da u cijeloj ljudskoj obitelji plodovi vjere, ufanja i ljubavi mogu izobilnije rasti' (idem).

IV. Izazov suprotnih tumačenja

Za ispravnu interpretaciju nužno je uzeti u obzir nakanu izraženu u samima koncilskim dokumentima kao i u točnim riječima koncilskih papa, Ivana XXIII. i Pavla VI. Konačno, nužno je otkriti nit vodilju kroz rad Koncila koja je 'salus animarum', odnosno, pastoralna intencija. To je opet ovisno i subordinirano promociji božanskog kulta i slave Božje, tj. ovisi o Božjem prvenstvu. To prvenstvo Božje u životu i cjelokupnoj aktivnosti Crkve jednoznačno je pokazano u činjenici da Konstitucija o svetoj liturgiji intencijski i kronološki zauzima prvo mjesto u opsežnom radu Koncila. Sedam bitnih točaka za pastoralnu teoriju i praksu nalaze se točno u konstituciji koja se bavi bogoštovljem i posvećenjem ljudi, u br. 9 konstitucije 'Sacrosanctum concilium': 1. žurnost propovijedanja Krista nevjernicima kako bi se mogli obratiti, 2. najveća briga oko propovijedanja nauka vjere, 3. bitna uloga pokore u životu Crkve, 4. sakramenti kao primarno sredstvo spasenja i posvećenja gdje euharistija zauzima središnje i vrhunsko mjesto, 5. cjelovitost moralnoga nauka, 6. apostolat vjernika laika u Crkvi i u ljudskom društvu, 7. sveopći poziv na svetost.

Karakteristika prekida u tumačenju koncilskih tekstova manifestira se u stereotipskom i raširenom načinu u tezama o antropocentričnom, sekularističnom ili naturalističkom pomaku II. vatikanskog koncila u odnosu na prethodeću crkvenu tradiciju. Jedna od najpoznatijih manifestacija takve konfuzne interpretacije bila je npr., takozvana teologija oslobođenja i susljedna razorna pastoralna praksa. Kontrast između teologije oslobođenja i njene prakse te Koncila, očituje se u sljedećem koncilskom učenju: 'vlastita misija koju je Krist povjerio svojoj Crkvi nije političkog, ekonomskog niti socijalnog reda: zapravo, svrha koju joj je odredio je religioznog reda' (GS 42). Isti dokument zatim kaže da narav i misija Crkve nisu vezani za nijedan poseban politički, ekonomski ili socijalni sustav (ibidem). Konstitucija 'Gaudium et spes' navodi sljedeće riječi Pija XII.: 'Njezin Božanski utemeljitelj, Isus Krist, nije joj dao nikakav mandat niti joj odredio neku svrhu kulturalnog reda. Svrha koju joj je Krist odredio strogo je religiozna... Crkva mora voditi ljude Bogu, da mu se mogu izručiti bez zadrške... Crkva ne može nikada izgubiti iz vida taj strogo religiozni, nadnaravni cilj. Značenje svih njezinih aktivnosti, sve do zadnjeg kanona njenoga Kodeksa, ne može biti u drugome, nego da se izravno ili neizravno odnosi na tu svrhu' (Pio XII., Address to the International Union of Institutes of Archeology, History and History of Art , 9. ožujka, 1956: AAS 48 (1965.), str. 212).

Jedno od tumačenja prekida doktrinalno najvidljivije pokazuje se na pastoralno-liturgijskom polju. Pod tim možemo navesti gubitak svetog i sublimnog karaktera liturgije te uvođenje više antropocentričnih gestualnih elemenata. Taj se fenomen očituje u tri liturgijske prakse, dobro poznate i proširene u gotovo svim župama katoličkog svijeta; [1.] gotovo potpuno iščeznuće uporabe latinskoga jezika, [2.] primanje Euharistijskoga Tijela Kristova izravno na ruku i stojeći te [3.] celebracija euharistijske žrtve na način zatvorenog kruga u kojemu svećenik i narod kontinuirano jedni druge gledaju u lice. Taj način molitve gdje ne gledaju svi u istom smjeru, a što je naravniji tjelesni i simbolički izraz s obzirom na istinu da su u javnom bogoštovlju svi duhovno okrenuti Bogu, proturječi praksi koju su sam Isus i Njegovi apostoli obdržavali u javnoj molitvi u Hramu ili u sinagogi. Štoviše, proturječi jednodušnom svjedočanstvu otaca i sve prvotne tradicije istočne i zapadne Crkve. Te tri pastoralne i liturgijske prakse jasan su prekid sa zakonom molitve koji su obdržavali naraštaji vjernih katolika najmanje tisućljeće, i ne nalaze potpore u koncilskim tekstovima, nego im prije proturječe; ili određenim koncilskim tekstovima (o latinskom jeziku, vidi SC 36 §1; 54) ili 'misli', pravoj nakani koncilskih otaca što se može provjeriti u Aktima koncila.

U hermeneutičkoj buci proturječnih interpretacija i u konfuznoj pastoralnoj i liturgijskoj primjeni, kao jedini autentični tumač koncilskih tekstova pojavljuje se sam Koncil u jedinstvu s Papom. Analogno možemo ukazati na konfuznu hermeneutičku krizu prvih stoljeća Crkve, izazvanu arbitrarnim biblijskim i doktrinalnim interpretacijama heterodoksnih skupina. U svom slavnom djelu 'De praescriptione haereticorum', Tertulijan je bio sposoban pred krivovjerce različitih orijentacija postaviti činjenicu da je samo Crkva legitimna posjednica vjere, riječi Božje i tradicije. Time, u raspravama o pravom tumačenju, Crkva može krivovjerce dovesti 'a limine fori'. Samo Crkva može reći, prema Tertulijanu: 'Ego sum heres Apostolorum' (Praescr., 37, 3). Govoreći analogno, samo vrhovno papinsko učiteljstvo ili ono budućega ekumenskog koncila može biti sposobno kazati: 'Ego sum heres Concilii Vaticani II'.

U proteklim su desetljećima postojale unutar Crkve skupine, a postoje i danas, koje su počinile enormnu zloporabu pastoralnog karaktera Koncila i njegovih tekstova pisanih prema pastoralnoj nakani, jer Koncil nije htio dati vlastita definitivna i nepromjenjiva učenja. Iz pastoralne naravi koncilskih tekstova evidentno je da su oni u principu otvoreni daljenjem dovršenju i većem doktrinalnom pojašnjenju. Uzimajući u obzir iskustvo zadnjih nekoliko desetljeća otada, doktrinalno i pastoralno konfuznih interpretacija, i suprotnosti s preko dvotisućljetnim kontinuitetom doktrine i molitve vjere, javlja se nužnost i hitnost za posebnom i auktoritativnom intervencijom papinskog učiteljstva o autentičnoj interpretaciji koncilskih tekstova s dopunama i doktrinalnim pojašnjenjima; tipa 'Syllabus errorum circa interpretationem Concilii Vaticani II'. Postoji potreba za novim silabom, ali ovaj put ne usmjerenim toliko protiv zabluda koje dolaze izvan Crkve, nego protiv zabluda koje šire unutar Crkve oni koji podržavaju teze o diskontinuitetu i lomu u doktrinalnoj, liturgijskoj i pastoralnoj primjeni. Takav bi se silab sastojao od dva dijela; dio koji bi zabilježio zablude i pozitivni dio s propozicijama doktrinalnog pojašnjenja, dopune i preciziranja.

Uočljive su dvije skupine koje održavaju teoriju prekida. Jedna pokušava doktrinalno, liturgijski i pastoralno protestantizirati život Crkve. S druge su strane neke tradicionalističke skupine koje, u ime tradicije, odbacuju Koncil i izbjegavaju se podvrgnuti vrhovnom živućem učiteljstvu Crkve, vidljivoj glavi Crkve, podvrgavajući se zasad samo Nevidljivoj Glavi Crkve, čekajući bolja vremena.

Za vrijeme Koncila papa Pavao VI. izložio je značenje prave obnove Crkve na ovaj način: 'Mi mislimo da se nova psihologija Crkve treba razviti na ovoj liniji: klerici i vjernici trebaju raditi na izvanrednom duhovnom poslu za obnovu života i djelovanja prema Kristu Gospodinu; pozivamo Našu braću i Naše sinove na taj posao; neka oni koji vole Krista i Crkvu budu s nama u jasnijem ispovijedanju značenja istine, vlastite doktrinalnoj tradiciji koju su otvorili Krist i apostoli; i smisla discipline Crkve te dubokog i srdačnog zajedništva koje nas čini međusobno povjerljivima i ujedinjenima kao članovima jednoga tijela' (Pavao VI., Govor na osmoj javnoj sjednici II. vatikanskog koncila, 18. studenoga 1965., op. cit., str 1054.).

Papa Pavao VI. izlažući značenje Koncila, potvrdio je u svom govoru za vrijeme osme javne sjednice: 'Da svi budu ojačani u toj duhovnoj obnovi predlažemo Crkvi da se u potpunosti prisjeti riječi i primjera Naših dvaju prethodnika, Pija XII. i Ivana XXIII., koji su zadužili Crkvu i svijet; i s tim ciljem upućujemo da se kanonski započnu procesi beatifikacije tih, izvrsnih i pobožnih, vrhovnih svećenika. Tako će se zadovoljiti želja koju su, za jednoga i drugoga, izrazili mnogi glasovi; tako će se sačuvati za povijest njihovo duhovno nasljeđe i spriječiti da bilo koji drugi motiv osim štovanja prave svetosti- tj. slave Božje i izgradnje Njegove Crkve- izmijeni njihovu autentičnu i dragu sliku za naše štovanje i ono ubuduće' (Pavao VI., Govor na osmoj javnoj sjednici Drugoga vatikanskog koncila, 18. studenoga 1965., op. cit., str. 1054).

Postojale su u biti dvije zaprjeke zbog kojih prava nakana Koncila i njegova učiteljstva nije donijela obilne i trajne plodove. Jedna je bila izvan Crkve, u nasilnom procesu kulturalne i socijalne revolucije 1960.-ih, koja je, kao i svaki jaki socijalni fenomen, prodrla u Crkvu, kontaminirajući u širokom rasponu ljude i institucije svojim duhom prekida. Druga se zaprjeka pokazala u nedostatku mudrih i neustrašivih pastira Crkve, koji bi bili spremni braniti čistoću i cjelovitost vjere te liturgijskog i pastoralnog života, ne dopuštajući sebi pasti pod utjecaj bilo hvale, bilo straha ('nec laudibus, nec timore').

Tridentski je koncil izjavio u jednom od zadnjih dekreta o općoj reformi Crkve: 'Sveta sinoda, potresena takvim teškim zlima koja opterećuju Crkvu, ne može ne podsjetiti da je najpotrebnija stvar za Crkvu Božju... izabrati najbolje i najprikladnije pastire; utoliko više što će naš Gospodin Isus Krist pozvati nemarnog pastira, naobazrivog na svoje dužnosti, da dade račun za krv onih ovaca koje su moguće propale zbog lošeg upravljanja' (Sessio XXIV, Decretum de reformatione , can. 1). Koncil nastavlja: 'Tako sve one koji su zbog bilo kojeg razloga primili od Svete Stolice bilo koje pravo da interveniraju u promicanje budućih prelata, i one koji udjeluju na drugi način... sveti Koncil potiče i opominje da se prisjete kako ne mogu učiniti ništa korisnije za slavu Božju i spasenje ljudi, nego se posvetiti izboru dobrih i prikladnih pastira da upravljaju Crkvom' (ibid.).

Dakle, zaista postoji potreba za koncilskim silabom s doktrinalnom vrijednošću, i povrh toga potreba većeg broja svetih, hrabrih pastira, duboko ukorijenjenih u tradiciju Crkve, slobodnih od svakog tipa mentaliteta prekida, bilo na području doktrine, bilo liturgije. Zapravo su ta dva elementa nužan uvjet da se može značajno smanjiti doktrinalna, liturgijska i pastoralna konfuzija i da pastoralno djelo II. vatikanskog koncila može donijeti trajne plodove u duhu tradicije, koja nas ujedinjuje s duhom koji vlada u svako doba, svugdje i u svoj pravoj djeci Katoličke crkve, koja je jedina i prava Crkva Božja na zemlji."

Izvor: La Buhardilla de Jerónimo I, II, III
Slika: New Liturgical Movement