Nota bene

PetarZrinjski se stvarno potrudio; kad sam otvorio njegov najnoviji uradak nije mi bilo jasno zašto je stavio video koji je već objavljen na raznim mjestima- sve dok se nisu pojavili titlovi.

Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei objavilo je 2009. dvostruki DVD kao pomoć svećenicima koji žele naučiti služiti svetu misu prema klasičnom obliku rimskog obreda. Na prvom se nalazi snimka cijele tihe mise, dok se na drugom DVD-u nalaze objašnjenja rubrika i gesta, kao i priprave i zahvale nakon sv. mise. To je izdanje dostupno na talijanskom, engleskom, španjolskom i francuskom. S izdavanjem ovakvih didaktičnih DVD-a započelo je naprije Piovo bratstvo, a postoje i izdanja Petrova bratstva kao i Regularnih kanonika sv. Ivana Kentskog (sve o tim i drugim materijalima za tradicionalnu misu detaljno kod Tome).

Petru sve pohvale i velika zahvala, u nadi da će ovakva obrada olakšati upoznavanje s klasičnom misom i tako pripomoći da Papina liturgijska nastojanja zažive i na našem prostoru! Do sada je objavio tri dijela.

I. dio
II. dio
III. dio

Nemirno je srce naše...

...dok se ne smiri u Tebi (Ispovijesti I, 1). Prošle je srijede na generalnoj audijenciji, papa Benedikt XVI. održao lijepu katehezu o svetom Augustinu, čiji blagdan danas slavimo, kao neumornom tragatelju za Istinom. Opisao ga je i kao svoga dobrog suputnika u životu i u službi.

Preveo sam litanije sv. Augustina, a kako su suze svete Monike uvelike zaslužne za njegovo obraćenje, dodao sam i litanije na njenu čast. Slika prikazuje epizodu iz njihova života koju je Sveti Otac spomenuo u katehezi- trenutci razgovora i šutnje, odnosno tišine u kojoj Bog govori.

Litanije svetog Aurelija Augustina

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,

Sveti Oče Augustine,
Sveti Augustine, uzore pokajničkih duša,
Sveti Augustine, sine suza svoje majke Monike,
Sveti Augustine, svjetlo naučiteljâ,
Sveti Augustine, iskorjenitelju krivovjerjâ,
Sveti Augustine, glasoviti borče protiv neprijateljâ Crkve,
Sveti Augustine, stupe prave vjere,
Sveti Augustine, posudo božanske mudrosti,
Sveti Augustine, pravilo apostolskog života,
Sveti Augustine, čije je srce bilo ražareno ognjem božanske ljubavi,
Sveti Augustine, ponizni i milosrdni oče,
Sveti Augustine, gorljivi propovjedniče Riječi Božje,
Sveti Augustine, dragocjeno blago ispovjedateljâ,
Sveti Augustine, prosvijetljeni tumaču Svetog pisma,
Sveti Augustine, uresu biskupâ,
Sveti Augustine, svjetlo prave vjere,
Sveti Augustine, plemeniti branitelju Svete Crkve,
Sveti Augustine, odsjaju slave Božje,
Sveti Augustine, cvatuća maslino Kuće Božje,
Sveti Augustine, neumorni klanjatelju Presvetom Trojstvu,
Sveti Augustine, nepresušno vrelo kršćanske rječitosti,
Sveti Augustine, sjajno zrcalo svetosti,
Sveti Augustine, uzoru svih krjeposti,
Sveti Augustine, tješitelju ožalošćenih,
Sveti Augustine, utješitelju napuštenih,
Sveti Augustine, prijatelju i pomoćniče siromaha,
Sveti Augustine, naš oče,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Pomolimo se! Bože koji si svetom Augustinu skrivena otajstva svoje mudrosti otkrio i u njegovu srcu plamen božanske ljubavi razgorio, obnavljajući tako u svojoj Crkvi stup od oblaka i vatre; podaj milostivo da kroz oluje ovoga svijeta sigurno prolazimo i u vječnu domovinu koju si nam obećao dospijemo . Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

(Catholic Culture)

Litanije sv. Monike

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Sveta Marijo bez grijeha začeta,
Sveti Josipe, glavaru Svete obitelji,

Sveta Moniko, primjeru kršćanskim ženama,
Sveta Moniko, koja si svojim primjerom i molitvom svoga muža obratila,
Sveta Moniko, uzoru bogobojaznih majki,
Sveta Moniko, uzoru bogobojaznih udovica,
Sveta Moniko, majko svetog Augustina,
Sveta Moniko, koja si toliko zbog lutanjâ svoga sina plakala,
Sveta Moniko, uistinu ustrajna u svojim molitvama za njegovo obraćenje,
Sveta Moniko, zaštito svoga izočnoga sina,
Sveta Moniko, kojoj je dana sigurnost da dijete tolikih suza neće propasti,
Sveta Moniko, kojoj je dana utjeha da svoga sina obraćena vidi,
Sveta Moniko, koja si sa svojim sinom o Bogu i vječnom životu razgovarati mogla,
Sveta Moniko, koja si u miru Božjem s molitvama svoga sina usnula,
Sveta Moniko, koja svoj zagovor majkama, koje mole i plaču poput tebe, ne možeš odbiti,
Sveta Moniko, koja si mnogim majkama u njihovim tjeskobama pomogla,
Sveta Moniko, zaštiti nevinost naše djece,
Sveta Moniko, isprosi zabludjeloj djeci milost da ne ostanu gluha na majčinske savjete i ne budu otvrdnula na njihovu bol,
Sveta Moniko, kršćanske majke Presvetoj Djevici, majci svih majki, preporuči ,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Pomolimo se! Bože, smilovao si se suzama svete Monike i dao joj i više nego što je prosila. Njenom sinu Augustinu nisi samo milost obraćenja podario, nego si ga do vrhunca svetosti uzdigao. Daj nam preblagi Oče da za našu djecu takovim pouzdanjem i poniznošću molimo, da njihov spas i našu svetost zadobijemo. To Te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

(Lumen Cordium)

Fuga mundi

Pustinjaci Blažene Djevice Marije od Karmela nova su redovnička zajednica dijecezanskoga prava nastala u Brazilu koja je za vlastiti obred 2009. prihvatila tradicionalni karmelski obred, odnosno obred Regularnih kanonika Sv. Groba Jeruzalemskog. Slijedi intervju s priorom samostana fra Jakovom od Sv. Josipa, ECarm:

"- Velečasni oče, koliko vidimo ovo je nova kongregacija koja ne pripada niti obuvenim niti bosonogim karmelićanima. Je li naš dojam točan?

Da, mi smo novoosnovana zajednica, ali radi se o obnovi originalne monaške karizme Karmela koja je bila izgubljena već od XIII. st. Sveta Terezija [Avilska] ju je htjela obnoviti predlažući za nasljedovanje izvorno pravilo za svoju reformu. Međutim, sredinom XIX. st. blaženi Franjo Palau vođen mističnim uvidom, s istim je ciljem u Španjolskoj utemeljio pustinjački karmel. Ta je skupina postojala sve do 1930.-ih. Mi započinjemo s istim konstitucijama koje je on napisao.

- Postoje li drugi samostani Vašega instituta u Brazilu i u svijetu?

Ne. Naša je ustanova upravo nastala u Atibaji. Postoji samostan sv. Ilije za koludre i samostan sv. Marije za koludrice.

- Pripadaju li Karmelski monasi iz SAD-a Vašoj kongregaciji?

Oni su posebna ustanova iako su nastali u isto vrijeme s istim ključnim elementima karizme. Bili smo zainteresirani za možebitno sjedinjenje, ali ne slažemo se s nekim njihovim stavovima. Na primjer, mi ništa ne prodajemo, ne skupljamo novac u neku svrhu, ne želimo graditi velike opatije, nego siromašne i jednostavne pustinjačke nastambe; nemamo tako intenzivan zajednički život, odnosno mi više naglašavamo samotništvo.

- Koji su Vas razlozi naveli da kao vlastitu liturgiju prihvatite karmelski obred?

Glavni je razlog što se ne možemo identificirati s prvim karmelićanima slijedeći prvotno pravilo ako ne celebriramo istu liturgiju, jer je bitni dio našega života liturgija.

- Obuveni i bosonogi karmelićani još uvijek, iako samo zgodimice, koriste ovaj obred.

Bosonogi su se odrekli vlastite liturgije od objave poslijetridentskog Karmelskog misala (1585.). Obuveni su očuvali obred Sv. Groba Jeruzalemskog sve do 1971. Nakon toga datuma, prema odredbi generalnog kapitula, nisu ga mogli celebrirati niti ponekad. Argumentirali su to njegovom neprikladnošću za župne aktivnosti. Kako mi nemamo župu, nego živimo u samostanu, obred je savršeno prihvatljiv.

- Možete li opisati neke posebnosti toga obreda?

Jedna od njih je da uvodni psalam moli svećenik u tišini. Prve riječi nakon početka su: 'Confitemini Domino quoniam bonus, quoniam in saeculum misericordia ejus'. Ova nas rečenica uvodi u liturgiju uskrsnuća, jer obred je nastao na Svetom Grobu. U obredu se, međutim, više od pedeset puta na različite načine čini znak križa koji označava snagu Kalvarije.

- Kako ste naučili obred? Postoje li još liturgijske knjige i priručnici?

Misal ima rubrike i različite varijacije. Gledali smo i video mise celebrirane 1950.-ih što nam je pomoglo da poboljšamo neke aspekte svečane liturgije.

- Koji su plodovi ove lturgije celebrirane u samostanu i u životu vjernika koji Vas posjećuju?

Celebriranje ovoga obreda od prošloga listopada uvelike je produbilo moju svećeničku duhovnost. U ostale braće smo zamijetili porast pobožnosti i introspekcije. Mnogo duhovnih plodova smo vidjeli i među narodom.

- Koristite li možda i drevni rimski obred? Možda i moderni rimski obred? Ukoliko da, na latinskom ili na pučkom?

Ne. Celebriramo samo karmelski obred tj. obred Sv. Groba u cijelosti na latinskom.

- Misa je 'versus Deum'? Što nam možete reći o toj orijentaciji?

Navikli smo to tako nazivati, ali prava orijentacija je 'versus orientem' tj. prema istoku. Tako je Crkva u rano doba celebrirala euharistiju. Mnogi se zbog pospješenja participacije naroda okrenu prema narodu. Crkva to nikada nije poznavala. Propovijedanje je prema narodu. Žrtva je prema Bogu Ocu, s narodom, 'po Kristu i s Kristom i u Kristu'.

- Kako obnoviti autentičnu liturgijsku duhovnost u Brazilu? Ne mislite li da ljudi žeđaju za pobožnošću koja se rađa iz euharistije?

I ja to vjerujem. Također vidim Brazil kao riznicu zvanja. Ali ignorancija klera i ljudi čini tu zadaću teškim izazovom, ali pomaže nam milost Duha Svetoga.

- Koji su planovi Vašega Karmela? Smjerate li k izgradnji novih kuća u Brazilu?

Zaređen sam 2000. i htio sam celebrirati tradicionalnim obredom. Nisam imao prilike. Otišao sam u Italiju i u Francusku, ali nisam bio sretan daleko od svog naroda.

2002. sam ušao u ovaj karmel koji su nedavno osnovali bosonogi karmelićani. Poglavar je imao dobre namjere, glede nošenja habita i života po pravilu, ali nije prihvaćao tradicionalnu liturgiju. Konačno, 2007. otišao je u svoju biskupiju i postao svjetovni svećenik.

Ostao sam sâm. Prošle godine započeli smo sređivati stvari i dobivati zvanja. Vjerujem da je to Gospino djelo i da imamo potencijala da jako narastemo. Ona zna najbolje...

- Na koncu, riječ članovima i čitateljima bloga, i savjet onima koji žele 'sačuvati liturgiju'.

Molim Boga da blagoslovi sve koji gorljivo žele sačuvati liturgiju, jer to znači sačuvati Crkvu. Neprijatelji Crkve to znaju... Zato podignimo ponovo oltare Gospodnje!"

Izvor i slika: New Liturgical Movement

Zadaća cijele Crkve

U veljači ove godine bilo je riječi o jednom crkvenopravnom komentaru motuproprija pape Benedikta XVI., Summorum Pontificum, koji je napisao njemački kanonist dr. G. Weishaupt. Auktor među ostalim spominje i neke dvojbe i predlaže rješenja. Na neke od njih je već odgovorilo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, od kojih izdvajam dva značajna dokumenta: 1, 2. Kako je već najavljeno rad je odnedavno dostupan i u tiskanom obliku, a predgovor mu je napisao prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature, nadbiskup R. L. Burke kojega je Sveti Otac u srpnju ove godine imenovao i članom Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. Nadbiskup ističe da motuproprij Summorum Pontificum nije namijenjen tek nekim osobama ili skupinama, nego je zadaća cijele Crkve da "čuva i njeguje svoju liturgijsku tradiciju".

"Apostolsko pismo 'Summorum Pontificum' koje je papa Benedikt XVI. objavio 7. srpnja 2007. u obliku motuproprija, predstavlja značajan prilog primjeni nauka o liturgiji II. vatikanskog koncila. U vrijeme neposredno nakon Koncila taj je nauk često bio žrtva stranputičke hermeneutike diskontinuiteta, pa je lako nastao krivi dojam da je liturgijska reforma koju je tražio Koncil značila više prekid, nego razvoj toga najvišeg izraza života Crkve. Oni koji su pripadali toj krivoj hermeneutici isticali su kako nema odnosa kontinuiteta između Rimskog misala bl. pape Ivana XXIII. i Rimskog misala sl. Božjega pape Pavla VI.

Zapravo konstitucija o liturgiji 'Sacrosanctum Concilium' poučava, ipak, o organskom jedinstvu svete liturgije, uzvišenog izraza života Kristova u njegovoj Crkvi. Stoga, ona ne može nikada biti podvrgnuta jednom radikalnom prekidu, a da se ne radi pri tom o izdaji sakramentalne prisutnosti Kristove i njegova djelovanja u liturgijskom životu Crkve, koja ima za posljedicu najveću duhovnu štetu cijeloga otajstvenoga tijela, ali i svakog pojedinog uda. Tada kardinal Joseph Ratzinger, tu je istinu izložio na jasan i uvjerljiv način u jednom predavanju prigodom liturgijske konferencije u Fontgombaultu, u srpnju 2001.:

' Predgovor misala Pavla VI. izričito kaže da je to misal iste Crkve koji se integrira u konitnuitet. A da se naglasi kako nema nikakvoga bitnoga prekida, da postoji kontinuitet i identitet Crkve, čini mi se neophodnom zadržati mogućnost celebracije prema starom misalu, kao znak neprekinutog identiteta Crkve. To je za mene osnovni razlog; da ono što je do 1969. bila liturgija Crkve, najsvetija stvar za svakoga, ne može nakon 1969. - nevjerojatno pozitivističkom odlukom- postati potpuno neprihvatljiva stvar. Želimo li ostati vjerodostojni, da upotrijebim tu devizu moderniteta, apsolutno je nužno priznati da ono, što je prije 1969. bilo temeljno, ostaje to također i nakon te godine: Ista svetost, ista liturgija.'

'Summorum Pontificum', stoga, omogućuje, u skladu s istinom o identitetu i kontinuitetu svete liturgije u njenim povijesnim oblicima, obostrano obogaćenje između misalâ bl. pape Ivana XXIII. i sl. Božjega Pavla VI., dvaju oblika jednoga rimskog obreda čitave Crkve.

Da motuproprij može ostvariti sve ono što je vrhovni pastir Crkve namjeravao svojom publikacijom, bitno je jasno razumjeti kanonski status i mjesto motuproprija unutar liturgije i crkvenoga zakonodavstva. U tu je svrhu dr. G. P. Weishaupt poduzeo marnu kanonističku studiju o motupropriju, čije nam rezultate sada predstavlja u ovom svesku.

U vlastitom predgovoru Weishaupt predstavlja svoju nakanu da ovim komentarom pridonese ispravnom razumijevanju i korektnoj implementaciji motuproprija. Pri tom nam u svoj skromnosti nudi nezamjenjivu pomoć za 'liturgijsko pomirenje' unutar Crkve, prema intenciji vrhovnog pastira i zakonodavca Crkve.

U prvom poglavlju nam predstavlja kanonski status motuproprija. Radi se o novom zakonodavnom tekstu koji je objavljen u uobičajenom obliku papinskog zakonodavstva, apostolskom pismu, motuptopriju, tj. na temelju vlastite inicijative Rimskog Prvosvećenika.

Kao akt univerzalnog zakonodavstva obvezujući je za cijelu Crkvu. 'Summorum Pontificum' nije izraz sklonosti prema nekim osobama ili skupinama, nego zakonodavni tekst sa svrhom zaštite i poticanja života cijelog Mističnoga tijela Kristova i najvišega izraza toga života, naime svete liturgije. Cijeloj je zajednici Crkve zadana obveza da čuva i njeguje svoju liturgijsku tradiciju, kako bi s jedne strane zaštitila prava onih pojedinaca i skupina koji su privrženi liturgiji koja se danas naziva 'izvanrednim oblikom rimskog obreda', a s druge strane kako bi isto tako obogatila vlastiti liturgijski život zakonitim slavljenjem obiju formi rimskoga obreda. Ukratko: 'Summorum Pontificum' određuje univerzalnu disciplinu za primjenu izvanrednoga oblika rimskoga obreda, u suglasju s naukom II. vatikanskog koncila koji treba razumjeti u okviru više od dvotisućljetne tradicije Crkve, tj. u smislu 'hermeneutike kontinuiteta', kako je to izložio papa Benedikt XVI. u govoru Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005.

Nadovezujući se na djela drugih kanonista Weishaupt iznosi uvjerljive argumente za to, da 'Missale Romanum' iz 1962. nikada nije bio ukinut, kako je i papa Benedikt XVI. isto tako jasno potvrdio. Komentar dokazuje da apostolska konstitucija 'Missale Romanum' od 3. travnja 1969. i zakonodavstvo o liturgiji nakon nje ne sadržavaju nikakve izričite klauzule koja predviđa ukidanje Rimskog misala iz 1962. godine. Papa Benedikt XVI. sveopćim dopuštanjem primjene Rimskog misala iz 1962. u motupropriju 'Summorum Pontificum', izjavljuje da u cijeloj Crkvi 'de iure' postoje oba oblika; oblik prema misalu bl. pape Ivana XXIII. i oblik koji se nalazi u misalu sl. Božjega pape Pavla VI. Zakonodavstvo iz motuproprija je, dakle, jasan izraz reforme koju je želio II. vatikanski koncil u konstituciji o liturgiji 'Sacrosanctum Concilium'.

U drugom poglavlju Weishaupt odgovara na niz praktičnih pitanja koja se postavljaju s obzirom na provedbu motuproprija i proizlaze iz novijih izmjena discipline slavlja sakramenata, kao npr. pitanja u odnosu na ministrantice ili laike koji izvršavaju službe lektora ili izvanrednih djelitelja pričesti. Kako bi razbistrio ta pitanja umjesno se okreće dvama kanonističkim načelima.

Prvo načelo zahtijeva brižljiv obzir prema liturgijskim normama koje su bile na snazi 1962. za celebraciju izvanrednoga oblika rimskoga obreda, jer one štite integritet rimskog obreda kako se nalazi u misalu bl. Ivana XXIII. Drugo načelo govori da se kasnija liturgijska disciplina može unijeti u izvanredni oblik onda kada se dotiče prava vjernika koje proizlazi iz sakramenta krštenja i kada služi vječnom spasu njihove duše.

Primjena tih dvaju načela na spomenute slučajeve vodi do uvida da niti službe ministrantica niti laika kao lektora ili izvanrednih djelitelja pričesti ne pripadaju temeljnim pravima krštenika. Stoga, tim novijim stvarima nije mjesto u izvanrednom obliku rimskog obreda, zbog poštovanja integriteta liturgijske stege kakva je sadržana u Rimskom misalu iz 1962. Komentar dojmljivo objašnjava da je međusobno obogaćivanje moguće samo tada kada se brižljivo poštuje vlastita disciplina svakog oblika.

U trećem poglavlju se osvrće na Pismo biskupima pape Benedikta XVI. koje je pratilo promulgaciju motuproprija i razmišljanja s obzirom na mogućnosti daljnje reforme poslijekoncilskog misala. U tom zadnjem poglavlju slijedi misli o 'reformi reforme', kojima je tada kardinal Joseph Ratzinger dao pozornost u važnom predavanju o liturgiji u opatiji Fontgombault u srpnju 2001.

Komentar je temeljito dokumentiran i uzima u obzir najnoviju kanonističku literaturu. Stoga je važan i pouzdan instrument za ispravno razumijevanje i provođenje kanonskih propisa sadržanih u motupropriju. Weishauptova kanonistička analiza s pravom uzima u obzir nakanu zakonodavca koja se jasno i razumljivo nalazi u Pismu biskupima i u opsežnim spisima o liturgijskim pitanjima tada kardinala Josepha Ratzingera.

U ime svih onih koji će se hraniti dobrim plodovima ove studije, izražavam auktoru svoju srdačnu zahvalu što je s velikim znanjem i brigom predstavio apostolsko pismo u obliku motuproprija, 'Summorum Pontificum', kao i njegov kanonski status i kontekst u liturgiji sveopće Crkve. Iskreno se nadam da će ovaj komentar biti uskoro preveden i na druge jezike da bi ovaj važan prinos provedbi liturgijske stege, posebice motuproprija, bio dostupan vjerncima, a osobito biskupima i svećenicima, njihovim suradnicima, koji imaju glavnu odgovornost za ispravan red najvišeg i najsavršenijeg izraza života Crkve, naime svete liturgije.

Neka nam ovaj vrijedni prinos dr. G. P. Weishaupta pomogne u crkvenopravnom studiju svete liturgije, da sve bolje razumijemo duboku mudrost riječi pape Benedikta XVI., kojima je povjerio disciplinu univerzalne crkve sadržanu u motupropriju.

'Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali ne prekid. Što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može odjednom potpuno zabraniti ili postati štetnim. Svima nam koristi očuvati bogatstva koja su izrasla u vjeri i molitvi Crkve, i dati im zasluženo mjesto.'

+Raymond Leo Burke
Nadbiskup Saint Louisa u miru
Prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature

U Rimu, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 11. lipnja 2010."

Izvor: summorum-pontificum.de
Slika ORBIS CATHOLICVS

Isparavanje

Toma nam je skrenuo pozornost na ostatke jedne redovničke zajednice, kao i na put koji ju je doveo do samouništenja. Na to se dobro nadovezuje članak s dramatičnim podatcima iz francuskog Le Mondea od 11. kolovoza 2010. koji počinje riječima:

"Iza svojih viskokih zidina, katkad tisućljetnih, misterioznih rešetki i nepromijenjenih habita, koludri i koludrice kao i članovi više od 400 redovničkih zajednica nazočnih u Francuskoj, nisu zaštićeni od promjena u katoličkom svijetu. Naprotiv, oni su štoviše predvodnici procesâ povezanih s dekristijanizacijom. Dok se svake godine potvrđuje smanjenje broj svećeničkih zvanja- 2010. je zabilježen najniži broj u povijesti od 83 ređenja- svijet redovnika se također nezaustavljivo smanjuje. U samo deset godina redovničke zajednice su izgubile gotovo trećinu svojih članova, kako muške tako i ženske."

Riječ su u članku dobili i predstavnici starih redova (starih po nastanku i po dobi članova) koji su svjesni te situacije kao i da mladi koji se odlučuju na redovnički život radije biraju mlade redove privržene tradiciji gdje se redovnički život uzima ozbiljno. Međutim, tu činjenicu spominju nekako s podsmjehom, i ne misle krenuti tim putem, usprkos činjenici da im redovničke ustanove, kako stoji u članku, "isparavaju". Svoju situaciju smatraju "najboljom mogućom". Dovoljna im je uloga turističkih radnika, odnosno zadovoljni su što su njihovi opustjeli samostani postali meta znatiželjnika "različitih religija" koji dolaze "u potrazi za mirom".

Još uvijek je svojevrsna unutarcrkvena tabu-tema da su "samostani koji najviše privlače", prema riječima bivšeg opata Mont-des-Catsa, dom Giullaumea, "oni koji su snažnije povezani s tradicijom." Dobar je primjer benediktinska opatija Fontgombault koja s oko 60 koludara ne gubi na atraktivnosti.

Podsjetio bih na riječi pape Benedikta XVI. koje je izrekao u lipnju ove godine pred 17 000 svećenika: "Mnoge teologije '60.-ih godina su se činile vrlo znanstvene. Sada se čine prevladane, pa čak i smiješne." Redovi koji su se dali zarobiti takvim smiješnim ideologijama neizbježno nestaju. Nasuprot njima, novicijati i sjemeništa redova i družbi apostolskog života vjernih tradiciji nemaju problema s nedostatkom zvanja. Za brojke podsjećam na članak od prošloga srpnja ili studenoga. Iz ove perspektive su puno jasniji razlozi nastojanja Svetog Oca da očuva, dâ potporu i održi živim sve što je autentično, izvorno i što su potvrdili tisućljetna mudrost i iskustvo Crkve, jer je očito da samo to ima budućnost. S druge strane, možemo bolje shvatiti skrivene razloge i pravi cilj onih koji mu se u tomu protive.

Sastavljeno prema: katholisches.info, Messainlatino.it, kath.net

Drugi Augustin

Kardinal Ivan Dias, 2008. godine na anglikanskoj konferenciji u Lambethu izrekao je poznate riječi: "Danas se puno govori o bolestima kao što su Alzheimer ili Parkinson. Njihovi se simptomi, slikovito govoreći, ponekad nalaze i u našim kršćanskim zajednicama. Kada primjerice kratkovidno živimo samo u sadašnosti koja se brzo mijenja, a zaboravljamo baštinu naše prošlosti i apostolske tradicije, ne patimo li tada od duhovnoga Alzheimera? I kad se ne ponašamo prema redu i svatko radi bez savjetovanja s glavom ili drugim udovima zajednice, kako mu se svidi- nije li to crkveni Parkinson?" Ipak, na Generalnoj sinodi u srpnju ove godine anglikanci su se odlučili za daljnje udaljavanje od apostolske tradicije, ne želeći odobriti ni minimum onoga što su tražili tradicionalni članovi njihove zajednice. Ne samo što su zadnjih mjeseci mnoge anglikanske skupine koje su ranije istupile iz Anglikanske zajednice prihvatile apostolsku konstituciju Anglicanorum coetibus, nego su je nakon spomenute sinode počeli prihvaćati i oni koji su još u njoj. Sâm je Sveti Otac u veljači ove godine biskupima Engleske i Walesa ponovio da se zauzmu kod uspostave personalnih ordinarijata za anglikance koji ulaze u jedistvo i izrazio svoje uvjerenje da će oni biti "blagoslov za čitavu Crkvu". U nastavku donosim prijevod članka koji za temu ima kardinala Newmana, oratorijanca kojega je ljubav prema istini dovela iz Anglikanske zajednice u Katoličku crkvu. Njegov lik nije nimalo izgubio na važnosti jer se i sam borio za autentično kršćanstvo, a ne posvetovljeno koje trči za prolaznim trendovima.

"Stotine su obraćenja anglikanaca na katoličku vjeru. I ta su svjedočanstva obuhvaćena u opsežnom procesu koji je provela Kongregacija za kauze svetaca ('Fabbrica dei Santi'), da bi napokon došlo do beatifikacije engleskog kardinala Ivana Henrika Newmana, istaknute ličnosti XIX. st. Sâm je Newman kao obraćenik ušao u Crkvu. Ta su obraćenja dala povoda Papi da ubrza tempo, poznato je već neko vrijeme da zbog unutarnjih nemira među anglikancima predstoji novi val obraćenika. Za njih je Papa Benedikt XVI. objavio prošlog 4. studenog apostolsku konstituciju 'Anglicanorum coetibus'. I prije svega zbog njih će 19. rujna u Cofton Parku na periferiji Birminghama osobno beatificirati Newmana. Anglikanac koji je postao svećenik, izvanredan je uzor toga povratka u Rim; od protestantskog svijeta natrag u katolički, od pobune protiv papinstva k poniznoj podložnosti Rimu, Vatikanu, crkvenoj hijerarhiji.

Otac Fidel González-Fernández, kombonijanac, predaje crkvenu povijest na Papinskom sveučilištu 'Gregoriana' u Rimu i konzultor je Kongregacije za kauze svetaca. Na Newmanovu slučaju sudjelovao je kao stručnjak za povijest. O njemu je održao brojna predavanja širom svijeta. Tvrdi: 'Postoji najmanje 10 000 dokumentiranih obraćenja anglikanaca na katoličku vjeru zahvaljujući Newmanu. U postupku smo uzeli 200 primjera. ' Mnoga svjedočanstva izvješćuju o obraćenju anglikanaca jednoj dubljujoj, čistijoj anglikanskoj vjeri. Zapravo se Newman prije svoga obraćenja zauzimao za novo, dublje razumijevanje anglikanske vjere, pokušavajući dokazati da i u anglikanstvu postoji put spasenja. Postoje svjedočanstva o osobama koje su zahvaljujući Newmanovu primjeru unijele obnovu u Anglikansku crkvu. Obnovu koju je Newman godinama tražio. Poznat je njegov oštar sud o anglikanskoj crkvi njegova vremena. Predbacivao joj je dvosmislenost, relativizam i da je u određenom smislu nevjerna apostolskoj tradiciji. Na poznatoj sinodi na Oscottu Newman je izložio čvrst i jasan sud o svojoj [Anglikanskoj] crkvi, koju je vidio inficiranu teološkim liberalizmom i jakim posvjetovljenjem. Govorio je čak o apostaziji. 'U određenom smislu, on je već tada predvidio današnju veliku krizu Anglikanske crkve.'

Kriza anglikanaca je zamjetna. Svećenike, redovnike i vjernike obilježava laksizam u vjerskim pitanjima. Tu je neograničeno otvaranje anglikanaca modama svijeta; od ređenja žena do homo-'brakova'. Kakve je plodove donijelo to posvjetovljenje? Anglikanski vjerski žar u zapadnim zemljama dosegao je apsolutno najnižu točku, brojke koje govore o onima koji odlaze u crkvu su zastrašujuće niske. Posljedica je rastući nemir među vjernijim anglikancima koji su započeli pobunu protiv podmuklog procesa razgradnje. Papa Benedikt XVI. je prepoznao taj fenomen i nije se mogao oglušiti pred nevoljom tih vjernika. Prošle godine im je ponudio sigurno pristanište: Rim, Rimsku crkvu, a kardinala Newmana, obraćenika, koji je iz istih razloga krenuo tim putem još u XIX. st., poklonio im je kao svijetao uzor. Neće svi poći tim putem- to zna i papa Benedikt XVI. Beatifikacijom kardinala Newmana želi dati i onim nezadovoljnim anglikancima, koji žele ostati u Anglikanskoj zajednici, primjer koji izaziva na dublje razumijevanje vjere.

Na putu prema svom obraćenju, Newman je najprije otkrio težnju za autentičnim, čistim kršćanstvom. Tu je težnju kod njega izazvao protestantski teolog Thomas Scott iz Aston Sandforta. U Scottu i njegovim spisima Newman je otkrio prevladavanje hladnog i racionalističkog protestantizma koji je tada bio u modi. Scott je bio antikonformistički teolog koji je govorio o nužnosti postizanja apsolutne distance prema zemaljskim stvarima. Govorio je o čistoći vjere. Vjere koja nije okaljana zemaljskom lažnošću.'To je bila prva etapa njegova obraćenja. Od toga je trenutka Newman tražio istinu. Ta potraga zahtijevala je od njega da se odrekne lažnih, svjetovnih, neautentičnih pozicija', pripovijeda o. Fidel. 'Nametnuo si je stogi program askeze i celibata. Tražio je puni susret s Bogom i stupio u anglikanski klerički stalež. U Oxfordu se susreo s najgorim neprijateljem kršćanstva, gnosticizmom, koji je tada prožeo brojne pravce protestantizma općenito, a osobito teološki liberalno anglikanstvo', tumači kombonijanac.

Vjerojatno su mu se upravo zbog te njegove unutarnje ljubavi za autentičnim, a ne pomodnim, kršćanstvom, divili mnogi pape. Odatle je proizašla također želja pape Benedikta XVI. da kardinala Newmana učini uzorom svim kršćanima. 'Jedan od najboljih poznavatelja Newmana, isusovac Vincent Blehl, izrazio je 29. svibnja 1982. godine uvjerenje u novinama L'Osservatore Romano, da je Newman velika ličnost cjelokupnog kršćanstva, a ne samo jednoga dijela.

Prema Blehlu: 'Svetost je za Newmana bila središnja točka. U mladosti je susreo Boga i taj je susret promijenio čitav njegov život.' Sâm Newman to ovako opisuje: 'Teško mi se prisjetiti kakav sam bio prije kolovoza 1816., godine kada sam susreo Boga. Sjećam se mladića koji je bio sasvim druga osoba od one koja je postao.' Taj susret je u njemu izazvao odluku da kroči putem svetosti. Često je citirao Thomasa Scotta: 'Radije svetost, nego spokoj.' 'Tko se susretne s Newmanom, odmah osjeti da se našao pred osobom koja se potpuno razlikuje od anglikanskih klerika i teologa njegova doba. Zato su mnogi anglikanci, prije svega među intelektualcima, na Oxfordu, ali i izvan njega, tražili u Newmanu referentnu točku', kaže o. Fidel.

Glas o Newmanovoj svetosti se širio među anglikancima već za njegova života, ali i među katolicima. Mnogi su se nadali njegovoj brzoj kanonizaciji, ali postupak je otvoren tek nekoliko desetljeća kasnije. Zašto je to tako, trebalo bi prema mišljenju o. Gonzáleza-Fernándeza pitati crkvu u Engleskoj. Newman je umro na glasu svetosti. Biskup Clifford, nadbiskup Westminstera, kardinal Manning i druge ličnosti govorile su na Newmanovom pokopu o njegovoj svetosti. Mnogi su ga uspoređivali s crkvenim ocima i crkvenim naučiteljima rane Crkve. Neki su ga nazvali čak 'novim Augustinom'. Tako je 1930.-ih poznati njemački poznavatelj Newmana, Erich Przywara pisao: 'Newmana se može promatrati kao drugoga Augustina jer je njegov pogled, u nekoj vrsti stalnog traganja, bio neprekidno usmjeren prema Bogu.'

Tu prosudbu o Newmanu kao novom Augustinu, jasno su naglasili Pio XII., Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Pa ipak je trebalo Crkvi tako dugo da započne s postupkom. Crkva u Engleskoj općenito nije bila sklona pokretanju postupka. Većinu kauza pokreću francuske i talijanske dijeceze. Crkva je u Engleskoj bila mala i sastavljena većinom od siromašnih irskih useljenika koji su živjeli usred anglikanskoga okruženja, koje ih je iz više razloga odbacilvalo i prema njima bilo neprijateljski nastrojeno. Htjelo se vjerojatno izbjeći povod za polemike i neprijateljstvo.

Newman je odbijao počasti i odlikovanja. Trudio se da njegova težnja prema svetosti po mogućnosti bude neupadljiva. Tek je za vrijeme II. vatikanskog koncila dobio pozornost među koncilskim ocima izvan Engleske, pa je poticaj za njegovu kanonizaciju krenuo iz Rima. Beatifikacijom kardinala Ivana Henrika Newmana Rim daruje katoličkom i anglikanskom svijetu jasan primjer autentičnoga kršćanstva i istinski temelj za autentični ekumenizam."

Izvor: katholisches.info, Palazzo Apostolico
Slika: Wikipedia

Misije

Vlč. A. Sumić, FSSP na svečanoj pontifikalnoj misi u izvanrednom obliku rimskog obreda koju je u Nigeriji služio biskup G. Ochiagha, povodom svoga zlatnog jubileja misništva. Bratstvo u Nigeriji vodi Personalnu župu Gospe od Neprestane Pomoći.
(Podsjećam na njegov posjet i sv. misu u Zagrebu.)

Slike: New Liturgical Movement