četvrtak, travnja 22, 2010

Primjeri privlače

Gotovo svi postovi su mi ovoga mjeseca papinski, pa nastavljam u istom stilu. Ovaj put je to jedno lijepo svjedočanstvo. Sestra Emanuela Hofbauer je Bavarka, koja je u samostan bosonogih karmelićanki ušla 1959. godine, u Seattleu, s devetnaest godina. U tom je samostanu živjela do 2009., a danas se nalazi u Karmelu Majke Božje u Kaliforniji. U razgovoru koji slijedi otkriva kako je zahvaljujući primjeru braće Ratzinger otkrila svoje zvanje.


"- Koje uspomene iz djetinjstva pamtite o braći Ratzinger?

Kad su braća Ratzinger bila zaređena 1951., bilo mi je svega 11 godina. Jedan moj učitelj pokazao mi je isječak iz novina o ređenju. Ta me se fotografija braće Ratzinger duboko dojmila.

Već sam se nadala da ću postati redovnica poput sestara sv. Elizabete koje su živjele blizu naše kuće. Jedna od njih mi je rekla da je željela ući u kölnski karmel, ali da joj to zbog astme nije bilo moguće. Pripovijedala mi je kako se karmelski apostolat sastoji prvenstveno u molitvi za Crkvu i za svećenike. Upravo sam tada i tamo odlučila da je to ono na što sam pozvana. Htjela sam moliti za svete svećenike kao što su braća Ratzinger.

Msgr. Georg Ratzinger bio mi je kapelanom 1951.-1952. Joseph Ratzinger nikada nije bio mojim dušobrižnikom, ali je postao nadbiskupom münchenskim 1977. U lipnju iste godine postao je kardinalom, a u studenom 1981. kardinalom prefektom Kongregacije za nauk vjere.

- Kada ste se počeli dopisivati s kardinalom Ratzingerom?

Preko moje obitelji, učitelja i prijatelja primala sam vijesti posebno o tada nadbiskupu Ratzingeru. Zanimalo me sve o njemu i o msgr. Georgu. Iz nekog otajstvenog razloga Bog me povezao s njima. Preko njih sam pronašla vlastito zvanje, a to je moliti i žrtvovati svoj život za njih i za sve svećenike.

Moje izravno dopisivanje s tada kardinalom Josephom Ratzingerom, započelo je oko 1986. To je bila godina moga srebrenoga jubileja i on mi je napisao prelijepo pismo koje ću čuvati dok sam živa.

Pročitala sam neke od njegovih knjiga i članaka te sam često molila: «Gospodine ovoga čovjeka bi trebalo više slušati i gledati.» Kad sam ga susrela licem u lice 1998. u Rimu, znala sam da će biti sljedeći papa. Njegov izbor bio je radostan, emotivan trenutak.

- Koja je bila Vaša prva reakcija kada je kardinal Ratzinger izabran za papu?

Bila sam tako sretna da je slavlje njegove svečane inauguracije bilo 24. travnja, na moj rođendan. To je bio najbolji rođendanski poklon koji sam mogla dobiti.

- Mislite li da je kardinal Ratzinger izabravši ime Benedikt (po papi Benediktu XV., ali i po sv. Benediktu, 'ocu zapadnog monaštva') tako pokazao veliko poštovanje prema redovničkom životu?

Ne znam zašto je izabrao ime Benedikt. Mislim da ga je više izabrao da slijedi Benedikta XV. koji je poznat kao 'papa mira'- postao je papa nekoliko mjeseci nakon izbijanja I. svjetskog rata. Neumorno je radio za mir i napisao je encikliku 'Pacem Dei munus'. Sigurna sam da voli sv. Benedikta, oca monaštva, i da ima veliku ljubav i poštovanje za redovnički život.

- Što mislite o zadnjim medijskim napadima na msgr. Ratzingera i na papu Benedikta?

Medijski su napadi na našeg Svetog Oca i na msgr. Ratzingera tako nepravedni, tako neopravdani. S godinama sam susrela mnogo članova zbora 'Regensburger Domspatzen' (koji je vodio msgr. Ratzinger) i svi imaju najveće poštovanje prema msgr. Ratzingeru.

Slučajevima zlostavljanja koje su počinili neki članovi klera, đavao se koristi da baci ljagu na čitavu Crkvu, jer mrzi Crkvu i želi je uništiti. Ali, mi znamo Kristove riječi: 'Vrata paklena neće je nadvladati.'

Neki su optužili našeg Svetog Oca da ne slijedi evanđelje, a on je zapravo živo evanđelje. On živi vjeru, ufanje, ljubav, pomirenje, mir i pravdu- uistinu poput Krista.

- Što mislite o kritikama Papi od ljudi koji ga nikada nisu upoznali pa čak niti pročitali neko od njegovih djela?

Ljudi koji ga kritiziraju ne znaju mnogo o njemu niti o njegovim spisima. Znaju ga samo kao onoga koji disciplinira, kad je bio prefekt. Ne znaju da je zapravo duboko pobožan, duhovan, ponizan, nježan čovjek. Isto vrijedi i za njegova brata , msgr. Georga Ratzingera.

- Dopisujete li se još s papom Benediktom ili je to sada nemoguće?

Da, još se dopisujem s Njegovom Svetosti preko njegova privatnoga tajnika koji mu proslijedi moja pisma, a preko njega i primim nekoliko redaka i svetih sličica. Pišem o našem životu ovdje u samostanu i da ga spominjem u mojim molitvama.

- Možete li nam reći o svom osobnom susretu s papom Benediktom?

Sveti Otac je 2006. pohodio Njemačku. Posjetio je i Pentling u blizini Regensburga. Moji su rođaci vodili brigu o njegovoj kući u Pentlingu. To je kuća u kojoj su on i njegov brat trebali provesti mirovinu, ali Bog je imao drugi plan. Rođaci su me pozvali da ih posjetim i pomognem oko priprema za dolazak našeg Svetog Oca njegovoj kući zadnji put.

Bilo je to nezaboravno iskustvo kao ponovni susret obitelji. Policija i stražari su nam dopustili da mu priđemo bliže. Sjećam se da mi je uzeo ruke i zamolio me da ga ne zaboravim u molitvi. Zlatni jubilej slavim 22. svibnja (primila sam habit 1960.), pa nadam da ću, ako Bog da, u slijedećih nekoliko godina još jednom vidjeti Svetog Oca!

- U ovoj godini svećenika, koje su Vaše misli o molitvi za svećenike?

Sveta Terezija iz Lisieuxa, kao sve karmelićanke, imala je veliku ljubav za svećenike i za svećeništvo, ali njezina ljubav nije bila naivna. Znala je da su svećenici krhka ljudska bića kao svi mi. Htjela im je pružiti potporu na svaki mogući način.

Volimo li i podupiremo li naše svećenike kako bismo trebali, i na način na koji nas trebaju? Lako se naljutiti i vidjeti samo mane naših svećenika; katkad vidimo samo njihove slabosti. No, Isus nam je dao neprocjenjivo blago u svećeništvu. Po Njegovim svećenicima primamo sve bogatstvo Njegovih milosti po sakramentima- i Njega samoga u Euharistiji.

Zasigurno dugujemo našim svećenicima neizmjernu zahvalnost za njihovo sebedarje Bogu nama na korist. Obnovimo u ovoj Godini svećenika svoju predanost tomu da molimo za svećenike, da im odamo priznanje, da ih volimo i podupiremo. Trebaju nas više nego ikada kako bi mogli ukazati na prisutnost Božju u svijetu koji sve više niječe Boga i zanemaruje Njegove putove."

Izvor i slika: La Buhardilla de Jerónimo

ponedjeljak, travnja 19, 2010

Pet godina s papom Benediktom XVI.




Salvator mundi, tu illum adiuva.

Sancte Petre, tu illum adiuva.

Sancte Paule, tu illum adiuva.




Povodom pete obljetnice pontifikata slavno vladajućeg pape Benedikta XVI., nekoliko odlomaka iz najnovijeg intervjua s M. Mosebachom; dobitnikom Büchnerove nagrade- najvažnije njemačke nagrade za književnost- 2007., i poznatim zagovornikom klasične rimske mise.

"- Kako osobno ocjenjujete pet godina pontifikata Benedikta XVI.?

Benedikt XVI. si je zadao najtežu moguću zadaću: na nerevolucionaran način želi izliječiti najgore posljedice šezdesetosmaške revolucije. Ovaj Papa uopće nije papa diktator, on se oslanja na snagu boljeg argumenta i nada se da će narav Crkve, ako joj se pri tomu malo pomogne, nadvladati ono što nije u skladu s njom. Taj je program tako suptilan da se ne može predstaviti niti u službenim izjavama niti ga može razumjeti sirovi tisak. Radi se o planu koji će svoje učinke pokazati tek u budućnosti- u punoj jasnoći vjerojatno tek nakon Papina života. Ali već sada možemo prepoznati Papinu hrabrost kojom uspostavlja pomirenje preko uskih granica kanonskoga prava; u nastojanju na integraciji Patriotske crkve u Kini, u odnosu s ruskim i grčkim pravoslavljem ili u njegovom spajanju tradicionalne i prosvjetiteljske biblijske teologije, koja pokazuje put iz slijepe ulice racionalističke biblijske kritike.

[...]

- Kako će izgledati Crkva koju će iza sebe ostaviti Benedikt XVI.?

Trebalo bi željeti ovom Papi da može sam opaziti prve manifestacije ozdravljenja Crkve, ali ovaj je Papa tako skroman i bez taštine da bi teško takvu pojavu gledao kao rezultat vlastita djelovanja. Vjerujem da svoga nasljednika želi poštedjeti nezahvalnoga, a ipak nužnoga posla, preuzimajući ga na sebe. Nadam se da će taj nasljednik iskoristiti tu veliku priliku koju mu je stvorio Benedikt.

- Liturgijska je reforma iz temelja preokrenula Katoličku crkvu- kako to?

Zahvati Pavla VI. u liturgiji staroj preko tisućljeće i pol, samo se zovu 'reforma liturgije'. U stvari se radi o revoluciji koja nema pokrića u naputku II. vatikanskog koncila koji je tražio samo 'nježnu' reviziju liturgijskih knjiga. Celebraciju usmjerenu zadnjih dvije tisuće godina na klanjanje Bogu, 'liturgijska reforma' je usmjerila na čovjeka, potkopala svećeništvo i uvelike zamračila crkveni nauk o sakramentima.

- Kasnih šezdesetih je bilo u svijetu puno preokreta: kulturna revolucija u Kini, praško proljeće u Čehoslovačkoj, studentski nemiri kod kuće, vijetnamski rat- i II. vatikanski koncil. Možemo li sva ta previranja izustiti u istom dahu?

Prema mojem mišljenju 1968. je fenomen koji je nedovoljno shvaćen. Ovdje u Njemačkoj volimo se u tom surječju podsjetiti na lijepe uspomene komuna i borbi oko ispravnoga tumačenja Marxa. U stvarnosti je 1968. 'ključna godina' u povijesti s antitradicionalističkim pokretima u cijelom svijetu koji su tek naizgled jedan o drugom neovisni. Uvjeren sam da će se jednom, kad nastane dovoljna distanca, kineska kulturna revolucija i rimska liturgijska reforma shvaćati kao usko povezane.

- Papa Benedikt je sudjelovao u tom previranju kao koncilski teolog. Kako danas doživljavate njegovu predanost oživljavanju pojedinih liturgijskih elemenata pretkoncilske Crkve?

Benedikt XVI. svoju glavnu zadaću vidi u tomu da ponovo jasnijom učini bit Crkve- katolicima, a zatim i nekatolicima. Papa zna da je Crkva nerazrješivo vezana uz svoju tradiciju. Crkva i revolucija su u nepomirljivom proturječju. On pokušava intervenirati tamo gdje je slika Crkve iskrivljena radikalnim lomom s prošlošću. Crkva jednako kao i njen utemeljitelj ima dvije naravi: povijesnu i nadvremensku. Ona ne smije zaboraviti odakle je došla niti smije zaboraviti kamo ide. Osobito Crkva na Zapadu ima s tim problema. Nema nikakav osjećaj za svoj povijesni organički razvoj niti za svoj život u vječnosti.

- Kontroverza oko Piova bratstva nije donijela do sada Vatikanu vidljiv uspjeh. Što ta zajednica prema vašem mišljenju donosi Katoličkoj crkvi osim svoje ljubavi za stariju liturgiju?

Osim za stariju liturgiju? Što je za Crkvu važnije od liturgije? Liturgija je tijelo Crkve. To je vidljiva vjera. Ukoliko se razboli liturgija, bolesna je cijela Crkva. To nije tek hipoteza, nego opis trenutačne situacije. Ne možemo je niti predstaviti dovoljno drastično: kriza Crkve je omogućila da njeno najveće blago, njen 'arcanum', bude pometen iz centra na periferiju. Piovu bratstvu i osobito njegovu utemeljitelju, nadbiskupu Lefebvreu, pripada povijesna slava što je sačuvao i desetljećima držao živim ovaj najvažniji dar. Dakle, Crkva Piovu bratstvu duguje prije svega zahvalnost. Dio te zahvalnosti je da radi na tomu kako bi Piovo bratstvo izvela iz svake vrste konfuzije i radikalizacije.

- Ne čini se da se Piovo bratstvo približava Rimu.

U diskusiji s Piovim bratstvom važan je strpljiv rad na uvjeravanju, kako priliči duhovnim stvarima. Čini se da razovori protječu u vrlo dobrom ozračju. Uspije li jednoga dana integracija Piova bratstva u puno crkveno zajedništvo, pontifikat Benedikta XVI. postići će uspjeh čija važnost daleko nadilazi broj članova Bratstva.

[...]"

Izvor: The Society of St. Hugh of Cluny, I. dio
The Society of St. Hugh of Cluny, II. dio
Slika: The New Liturgical Movement

petak, travnja 16, 2010

Sretan 83. rođendan!


BENEDICTO,
SUMMO PONTIFICI
ET
UNIVERSALI PATRI,
PAX, VITA ET SALUS PERPETUA!

utorak, travnja 13, 2010

Izvanredni franjevci

Na blagdan Blagovijesti su osmorica franjevaca Bezgrješne primila svećenički red. Zaredio ih je uzoriti kardinal Franc Rodé, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Od osmorice ređenika, trojica su bila iz Italije, dvojica iz Benina i po jedan iz Nigerije, Filipina i Južne Afrike. Paix liturgique je iskoristio ovu prigodu za razgovor s fra Alessandrom M. Apolloniom, rektorom bogoslovnog sjemeništa franjevaca Bezgrješne.

"Mlada i dinamična zajednica franjevaca Bezgrješne proširena je od Filipina do Brazila, a papinsko priznanje dobili su 1998. Nastali nakon II. vatikanskog koncila, otkrili su tradiconalni obred zahvaljujući motupropriju 'Summorum Pontificum'. S entuzijazmom su odgovorili na poziv Svetog Oca, da svoju svakodnevnu duhovnost obogate izvanrednim oblikom rimskog obreda. Povijest ove zajednice savršeno ilustrira duboko značenje motuproprija: vratiti blago tradicionalne liturgije cijeloj Crkvi, a ne samo 'povijesno tradicionalističkim' zajednicama i vjernicima. Naš ekskluzivni razgovor s o. Alessandrom je prilika da bolje razumijemo kako je tradicionalna liturgija zaživjela u okviru zajednice koja broji već više od 700 članova, braće i sestara.

-Ave Maria, oče Apollonio! Vi ste rektor bogoslovnog sjemeništa franjevaca Bezgrješne: možete li nam ga predstaviti u nekoliko riječi, kako je organizirano, kakva se formacija nudi i koliko imate sjemeništaraca?

Nedavno smo naše sjemenište podijelili na filozofsko i teološko, iz praktičnih razloga jer nemamo infrastrukturu za smještaj 50 studenata. Obje su kuće smještene kod Monte Cassina, nedaleko jedna od druge. Imamo otprilike trideset studenata na teologiji, a oko dvadeset na filozofiji. Predaje petnaest franjevaca Bezgrješne od kojih svi imaju licencijat. Pomažu im dvije naše sestre za psihologiju i pedagogiju. Naš se plan zasniva na 'ratio formationis' Papinskog sveučilišta Sv. Križa (koje vodi Opus Dei), ali uključuje i posebne sadržaje za našu zajednicu kao što su biblijska i patristička mariologija, marijanska duhovnost, misiologija, predavanja o medijima, zatim o vodstvu naših laičkih grupa trećega reda (Misija Marije Bezgrješne), i naposljetku, posebnosti franjevačke filozofije i teologije; osobito sv. Bonaventura i bl. Ivan Duns Škot. Kako je sjemenište rezervirano za našu subraću, postulat ili novicijat zamjenjuje prvu godinu. Nakon dvogodišnjega studija filozofije, slijedi godina apostolata (posvećena misijama i učenju stranog jezika), a zatim tri godine teologije. Najnadareniji, namotiviraniji i najskromniji među njima mogu nastaviti svoje obrazovanje u Rimu, na Papinskom sveučilištu Sv. Križa ili nekom drugom. To se određuje prema njihovoj sklonosti i dobru zajednice.

-Vaše je sjemenište također vrelo različitih inicijativa za teološke rasprave i refleksiju, poput časopisa 'Fides Catholica' i konferencija, među kojima i jedna o Karlu Rahneru, 2007., i nedavna u prosincu na temu 'Svećeničke službe pred izazovima postmoderne'. Recite nam nešto više?

'Fides Catholica' je naš vodeći časopis, apologetske naravi koji objavljujemo dvaput godišnje. Triput godišnje objavljujemo 'Immaculata Mediatrix', koji brani nauk o Mariji Suotkupiteljici, te konačno po jedanput godišnje 'Quaderni di studi scotisti' i 'Annales Franciscani'. Potonji je posvećen obrani povijesne istine o sv. Franji. Osobito je važan u vremenu kad se od sv. Franje želi učiniti prethodnika hipija ili newageovskog ekologa, ako ne i sandinističkog revolucionara... Glede konferencija, jednu smo organizirali 2008. o paklu. Predavanja s te konferencije su u tisku. Htjeli smo potvrditi istinu o postojanju pakla, kako je to eshatološko stanje koje čeka one, koji odbijajući Božje milosrđe, umiru u smrtnom grijehu i podnose kaznu vječnoga ognja. Iako Tridentski koncil kaže da se barem Juda nalazi u paklu, danas se nailazi na pogrješnu ideju prema kojoj bi pakao bio 'prazan', prema nesretnom izrazu Ursa von Balthasara. Konačno, od 2000. održavamo godišnji simpozij o Mariji Suotkupiteljici, po čemu smo također prepoznatljivi. Simpozij se održavao u Engleskoj i Fatimi jer nije naišao na crkvenu potporu u Italiji.

- Zadatak sjemeništa je da Crkvi dâ svećenike. Prošloga mjeseca osmoricu vaših fratara u Firenci je zaredio kardinal Rodé prema izvanrednom obliku rimskog obred. Prošle je godine, na isti dan, 25. ožujka, prvi put u povijesti Vaše ustanove, utemeljene nakon Koncila, sakrament svetoga reda petorici Vaše subraće prema izvanrednom obliku rimskog obreda podijelio msgr. Burke, još jedan rimski prelat. Možemo li zaključiti da izvanredni oblik rimskog obreda sada postaje redoviti za ređenja vaših svećenika?

Da, dokle god to Papa dopušta, u smislu da je to naš preferirajući, a ne isključivi način.

- To znači?

Dopustite mi da interpretiram mišljenje našega superiora, oca Manellija; kako je izvanredni oblik liturgijski oblik najbliži našoj duhovnosti, dokle god to Papa dopušta, preferirat ćemo ga za naša ređenja. Dakako, budemo li sutra morali rediti izravno u Africi ili Sjedinjenim Državama, a biskup hoće celebrirati prema novom redu, ređenja će biti prema novoj liturgiji u njenom najsvečanijem obliku.


- Što je to u starijem obredu osobito blisko vašoj duhovnosti?

Naša franjevačka i marijanska duhovnost je karakteristična po tomu što je teocentrična, kristocentrična i mariocentrična. Bog, Bogočovjek i Bezgrješna Suotkupiteljica su središnji za naše zvanje, a po svojoj žrtvenoj i mističnoj dimenziji, tradicionalna liturgija doista dostojno odgovara našoj duhovnosti. Čak i u najsuptilnijim detaljima ta tisućljetna liturgija Crkve nas konstantno podsjeća na spasenje koje se dogodilo tako što je Bog postao čovjekom u Djevičinoj utrobi, umro na križu i uskrsnuo.

- Ako vaši fratri u svećeništvo ulaze po starijem obredu, bilo bi naravno očekivati da to blago mogu uživati svakodnevno: koja je vaša pozicija primjerice glede brevijara? Mogu li vaši svećenici koristiti onaj prije liturgijskih reformi?

Doista, tradicionalni brevijar je vrijedno oruđe koje prati duhovni rast, kako svakog svećenika, tako i cijele naše redovničke obitelji, pa ga u sjemeništu koristimo za sve naše molitve u koru. Za osobnu molitvu ili u misijama, braća mogu koristiti i brevijar Pavla VI.

- Kako napreduje implementacija motuproprija 'Summorum Pontificum' u vašim kućama?

U Italiji se konventualne mise služe prema izvanrednom obliku, kako je preporučio naš otac utemeljitelj, i za braću i za sestre. Prema tom obliku sve češće celebriramo u našim javnim svečanostima, a također i u župama kada dopuštaju biskupi. U inozemstvu to ovisi o mjesnom stanju. Na primjer, u Sjedinjenim Državama, iz opreza da se izbjegne bilo kakva konfuzija, stvari idu sporije nego u Italiji. Međutim, od Brazila do Filipina, izvanredni oblik osvaja sve više i više duša naše franjevačke braće i sestara Bezgrješne.

- U vrijeme nakon II. vatikanskog koncila nije se dogodio poremećaj samo na liturgijskom planu, nego i na doktrinalnom, kako je naglasio vaš utemeljitelj, otac Manelli, u homiliji prošle godine u Lateranu, povodom obilježavanja 800 godina potvrde franjevačkog pravila. Prema Vašem mišljenju, možemo li očekivati inicijative koje bi dovele u red stvari na drugim područjima, npr. u egzegezi ili katekizmu, kao što je motuproprij učinio na području liturgije?

Dobro pitanje... Moramo priznati da je poslijekoncilsko vrijeme bilo razdoblje kolapsa ne samo na liturgijskom području, nego i na doktrinalnom. Ako u našim dušama opadne ideja o Bogu, pada i sve drugo, završavamo prevareni od svijeta čiji knez, znamo, nije naš Gospodin! 'Lex orandi' i 'lex credendi' su u uskoj svezi. Dakle, da. Trebamo se nadati 'domino-učinku', moramo moliti za krjeposni krug koji bi ponovo Boga stavio u središte svega djelovanja Crkve. Čini se da je to namjera Svetog Oca. Zapravo, njegov regensburški govor iz 2006. je 'magna charta' crkvenoga pomirenja sa svojom 'theologiom perenis'. To je protuotrov za teorije 'pensiero debole'. Istodobno s obnovom liturgije, čini se da Benedikt XVI. želi dati program za rehabilitaciju crkvene doktrine. To je nužan pothvat."

Izvor: Paix Liturgique

petak, travnja 09, 2010

Svetohranište

Msgr. D. R. Jenky, biskup Peorije i redovnik Kongregacije svetoga Križa, koja ove godine očekuje kanonizaciju svoga blaženog brata Andrije, odlučio je da se u roku od pet godina u svim crkvama njegove biskupije tabernakul mora vratiti u središte svetišta. Sve više je takvih primjera ponovnog shvaćanja važnosti središnjeg položaja svetohraništa, još jedan takav primjer nalazi se i ovdje.

"1. travnja 2010.
Veliki četvrtak

Dragi svećenici, đakoni, redovnici i vjernici Peorijske biskupije,

Misa je, svakako, naš najvažniji čin bogoštovlja- izvor i vrhunac svega što činimo kao Crkva. Duboko štovanje prema Svetotajstvu u tabernakulu bitno je povezano s euharistijskom liturgijom.

Prema Presvetom sakramentu se dakle treba odnositi s najvećim mogućim štovanjem, jer, sve vrijeme Svetotajstvo u svetohraništu, kao i u euharistijskoj liturgiji, zaslužuje štovanje koje nazivamo latria, to je klanjanje koje se daje svemogućem Bogu. To hotimično čašćenje je neusporedivo veće od štovanja sakramentala, svetih slika, krstionice, svetih ulja ili uskrsne svijeće. Ne čuva se Svetotajstvo samo zato da se može odnijeti umirućima ili onima koji ne mogu doći na misu, nego i zato da bude srce i mjesto molitve i pobožnosti župe.

U našoj katoličkoj tradiciji postoje čini koji su usmjereni svetohraništu. Kada ulazimo ili napuštamo crkvu, blagoslivljamo se svetom vodom, pokleknemo prema tabernakulu, pripremamo se na misu ili sabrano zahvaljujemo u prisutnosti Svetotajstva. U molitvama i pobožnostima, za vrijeme liturgije časova, u bilo kojoj privatnoj molitvi u katoličkoj crkvi, molimo pred Kristom uskrslim, bitno i stvarno prisutnim u Svetotajstvu koje se čuva u tabernakulu.

To središnje katoličko uvjerenje i njegov odraz u arhitekturi ponovo su u ovo vrijeme potvrdili mnogi biskupi u Sjedinjenim Državama. Kao biskup ove dijeceze, također sam uvjeren da su mjesto na koje smještamo svetohranište- i obredni čini kojima mu iskazujemo štovanje- toliko važni za kontinuiranu katehezu o euharistiji koliko i naše propovijedanje i poučavanje. Neće li u fizičkom središtu naših crkava, Isus stvarno nazočan u Presvetom sakramentu, još snažnije postati središte našega duhovnog života?

Nakon konzultacije s mojim Svećeničkim vijećem, zatražio sam da se u onih nekoliko crkava i kapela gdje svetohranište nije u središtu svetišta, taj prostor tako izmijeni da se Svetotajstvo smjesti u središte. U nekim slučajevima to neće biti lako izvršiti zbog financijskih i troškova preuređenja, ali se zato planovi za redizajn mogu poslati u Ured za bogoštovlje u sljedećih pet godina. Monaške zajednice čije su kapele otvorene vjernicima kao polujavni oratoriji mogu zatražiti oprost od ove opće uredbe prema normama svoje posebne liturgijske tradicije. Moguće je da ove promjene budu neizvedive u nekim malim kapelicama, ali takve zahtjeve treba podnijeti u pisanom obliku u moj ured.

Želim podsjetiti sve u našoj biskupiji da se na misi, u skladu s Općom uredbom Rimskog misala, prema tabernakulu treba pokleknuti samo na početku i na kraju liturgije, odnosno kad se Presveto uzima i vraća u svetohranište. U svim drugim trenutcima mise časti se oltar na kojemu se celebrira.

Uvjeren sam da euharistijska liturgija i euharistijska pobožnost nisu nikada konkurencija jedna drugoj, nego da oblikuju i jačaju naše zajedničko bogoštovlje i pobožnost. Neka svi u našoj biskupiji rastu u većoj ljubavi i zahvalnosti za dar euharistije.

U Kristu

+ Daniel R. Jenky, CSC
biskup Peorije"

Izvor: La Buhardilla de Jerónimo

nedjelja, travnja 04, 2010

Doista uskrsnu Gospodin! (Lk 24, 34)

Svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Tko je jutros pratio prijenos uskrsne pontifikalne sv. mise iz Rima, mogao je čuti, nepredviđeni, ali time još značajniji, dirljiv i iskren govor dekana Kardinalskog zbora, Angela kard. Sodana, kojim Svetom Ocu prenosi osjećaje cijele Crkve. Na koncu je upotrijebio sintagmu kojom je sveta Katarina Sijenska nazivala papu- "slatki Krist na zemlji".

"Sveti Oče, o ovoj svečanoj svetkovini Uskrsa, liturgija Crkve nas poziva na svetu radost, govoreći: 'Ovo je dan što ga učini Gospodin! Kličimo i radujmo se njemu!'. Iako nad ovim povijesnim trgom daždi, u našim srcima sja sunce. U tom smo se duhu danas okupili oko Vas, nasljednika Petrova, biskupa Rima, nepogrješive stijene Svete Crkve Kristove, da s Vama pjevamo Aleluja vjere i nade.

Duboko smo zahvalni za čvrstoću duha i apostolsku hrabrost kojom nam navješćujete Evanđelje Kristovo. Divimo se Vašoj velikoj ljubavi kojom, očinskim srcem, suosjećate s 'radostima i nadama, žalostima i tjeskobama ljudi današnjice, osobito siromašnima i onima koji trpe', da upotrijebim riječi II. vatikanskog ekumenskog koncila u 'Gaudium et spes'.

Danas Vam po meni cijela Crkva želi uglas reći: Sretan Uskrs, ljubljeni Sveti Oče! Sretan Uskrs, Crkva je s Vama!

S Vama su kardinali, Vaši suradnici u Rimskoj kuriji. S Vama su subraća biskupi raspršeni po svijetu, koji vode tri tisuće biskupija na planetu. S Vama je ovih dana osobito svih četiri stotine tisuća svećenika koji narodu Božjem velikodušno služe u župama, oratorijima, školama, bolnicama, oružanim snagama i drugim sredinama, kao i u misijama, u najudaljenijim dijelovima svijeta.

Sveti Oče, s Vama je narod Božji koji se ne da obmanuti trenutačnim naklapanjima, kušnjama koje katkad udaraju na zajednicu vjernika. Isus nam je rekao: 'u svijetu imate muku', dodajući odmah, 'ali hrabri budite- ja sam pobijedio svijet!' (Iv 16,33)

Prošloga četvrtka, na misi posvete svetih ulja, Vaša Svetost nas je poučavala govoreći nam o dobroti Božjoj i podsjetila nas na nadahnute riječi prvoga biskupa Rima, apostola Petra, koji je ovako opisao stav Kristov za vrijeme Njegove muke: 'na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom.' (1 Pt 2,23)

Sveti Oče, želimo čuvati Vaše riječi. O ovoj uskrsnoj svetkovini molit ćemo za Vas, da Vas Gospodin, Dobri Pastir, nastavi podržavati u Vašoj misiji služenja Crkvi i svijetu.

Sretan Uskrs, Oče Sveti! Sretan Uskrs, slatki Kriste na zemlji! Crkva je s Tobom!"

Izvor: La Buhardilla de Jerónimo
Slika: New Liturgical Movement

četvrtak, travnja 01, 2010

Dojmljivo pismo

Veliki je četvrtak. Slavimo ustanovljenje svete mise i svećeničkog reda. Na današnji se blagdan lijepo uklapa pismo sanmarinskog biskupa u kojem iskazuje svoju solidarnost sa Svetim Ocem.

"Vaša Svetosti,

laž i dijabolično nasilje svakodnevno udaraju na Vašu svetu osobu. Naočigled cijele Crkve proživljavate jedinstveno sudjelovanje u muci Gospodina našega Isusa Krista.

Pred Crkvom i svijetom prolazite 'križnim putom'. Osjećamo bliskost prema Vama, s neizmjernom ljubavlju i nakanom da Vas u Vašoj boli utješimo, koliko možemo. Svetosti, u Vašoj boli pulsira sva snaga Božja, koja u toj boli i po toj boli, pobjeđuje danas zlo u svijetu.

Naš veliki i zajednički prijatelj, predsjednik Marcello Pera, napisao mi je ovih dana: 'kako je moguće da milijarda kršćana nazoči, u šutnji i nemoći, pokušaju da se uništi Papa, ne shvaćajući da nakon toga neće biti spasa ni za koga? '

Svetosti, potrebno je da mi, podvrgnuti Vama, poradimo na velikoj reformi uma i srca Crkve, utemeljenoj na bezuvjetnoj privrženosti Vašem Učiteljstvu.

Samo to može produbiti osjećaj našega dostojanstva, pred nama i svijetom, i neupitne misijske obveze koja nam je dana od našega krštenja.

Loše teologije i isprazne egzegeze, često otvorena polemika s Vašim Učiteljstvom, srozavaju danas kulturu Crkve.

Ova velika reforma uma i srca Crkve, slijedi nužno pravu moralnu reformu, pretpostavku novog procvata svetosti. I tako će opet procvasti misija Crkve u ovom svijetu, jaka, živahna i požrtvovna. U teškim trenucima svoje povijesti Crkva je to uvijek iskusila. Danas, kao i onda, prihvaćamo milost te patnje da bismo dublje živjeli svoju odgovornost.

Svetosti, Vi poznajete naša srca, znate da ćemo zbiti redove kako bismo zagrlili Vašu osobu, spremni umrijeti za Vas i Crkvu.

Oprostite, Svetosti, na našoj smjelosti i blagoslovite nas.

27. ožujka 2010.

+Luigi Negri
biskup San Marina i Montefeltra"

Izvor: SANTA MARÍA REINA